dc.description.abstract | Pandemija COVID-19 predstavlja ozbiljan javnozdravstveni problem. Iako su virusu izloženi
svi, starije osobe su u većem riziku od obolevanja, težih zdravstvenih posledica i smrtnosti.
Mere koje države preduzimaju u cilju sprečavanja širenja virusa imaju niz negativnih efekata,
posebno za starije osobe. Cilj rada je da, na osnovu analize postojećih saznanja, u svetu i
Srbiji, ukaže na posledice pandemije i mera za sprečavanje širenja virusa na starije osobe, kao
i na pravce razvijanja politika i praksi u kriznim situacijama koje će biti zasnovane na
pravima, iskustvu i interesima ove starosne grupe.
Nakon proglašenja vanrednog stanja, u Srbiji su uvedene različite mere usmerene na
sprečavanje širenja virusa. Ključna mera koja se odnosila na starije osobe bila je zabrana
kretanja za građane preko 65, odnosno preko 70 godina. Uvedena je i zabrana poseta svim
ustanovama socijalne zaštite za smeštaj starijih lica, a korisnicima ustanova zabranjeno je
napuštanje ustanova. Ove mere, uvedene bez jasnog obrazloženja, dočekane su kao
iznenadne, doprinoseći neizvesnosti, nesigurnosti i zabrinutosti građana.
Postojeća saznanja pokazuju da mere fizičke izolacije i ograničavanja kretanja imaju
brojne negativne posledice za starije osobe: onemogućena ili otežana redovna zdravstvena
zaštita, otežan pristup socijalnoj pomoći, povećan rizik od zanemarivanja i zlostavljanja,
ograničen ili onemogućen pristup uslugama podrške, posebno u slučaju nasilja, uticaj na
opšte zdravlje (mentalno, fizičko i socijalno blagostanje), siromaštvo, produbljivanje
generacijskog jaza, stigmatizacija, ejdžizam. Produbljuju se rodne i druge nejednakosti.
Fizička, ali i socijalna izolacija i nedostatak kontakata sa porodicom menjaju dinamiku
porodičnih odnosa. Socijalna i emocionalna izolacija su povezane sa povećanim rizikom od
demencije, depresije, anksioznosti, kognitivnog pada, posebno kod starijih osoba koje žive
same ili kojima je potrebna tuđa nega i pomoć. Sve skupa, to negativno utiče na kvalitet
života starijih osoba. Prema međunarodnom pravu ljudskih prava, vanredne mere moraju da budu
neophodne, proporcionalne i nediskriminišuće. Zaključuje se da bi državne politike morale da
budu osetljive po pitanju starijih osoba, da odgovori na krizne situacije treba da budu
zasnovani na poštovanju različitosti unutar ove starosne kategorije (u smislu kapaciteta,
potreba, rezilijentnosti, višestrukih uloga koje starije osobe imaju u porodici i zajednici i
slično) i da je neophodno uzeti u obzir rodni aspekt. Suštinski deo efikasne javne politike i
strategija intervencije, koji su inkluzivni i u skladu sa konceptom aktivnog starenja, čine
pristupi zasnovani na dokazima, a koji uključuju potrebe, znanje i iskustvo starijih osoba i
njihovu participaciju u donošenju i sprovođenju mera koje se na njih odnose. | sr |