dc.description.abstract | Uvažavanje različitosti, kao jedne od ključnih vrednosti savremenih društava,
aktuelizovano je poslednjih godina u okvirima formalnog sistema obrazovanja i
vaspitanja, primarno pod uticajem koncepta interkulturalnog obrazovanja i procesa
usmerenih na unapređivanje demokratske kulture u školama. Za potrebe identifikovanja
bazičnih konstrukata značajnih za inkorporiranje različitosti u korpus vrednosti koje se
praktikuju u uslovima školskog okruženja, sprovedena je kritička analiza relevantne
nacionalne legislative, izvršen je temeljni pregled niza teorijskih koncepata u kojima se
uvažavanje različitosti pojavljuje kao konstitutivni element, te su selektovani elementi i
primeri dobre prakse u ovom domenu. Nalazi, dobijeni ovako koncipiranim
istraživanjem, ukazuju da nivo poštovanja i negovanja različitosti u školskom setingu
primarno zavisi od međudejstva faktora koji deluju na tri nivoa – kontekstualnom,
relacionom i individualnom. Na nivou organizacionog konteksta u kome se negovanje
različitosti praktikuje, ključnim konstruktom ocenjuje se školska kultura, definisana kao
sistem vrednosti, normi, ciljeva i prakse koji dele svi akteri školskog života. Zajednička
vizija, organizaciona posvećenost, orijentisanost ka ciljevima i inovacijama, kvalitet
formalnih i neformalnih odnosa, podržavajuće i strukturirano liderstvo, te učešće u
donošenju odluka, smatraju se elementima školske kulture koji su u direktnoj funkciji
promocije različitosti. Na relacionom nivou najuticajnijim se pokazuje kvalitet školske
klime, izražen kroz negovanje skladnih interpersonalnih odnosa između svih učesnika
obrazovnovaspitnog procesa, definisanje jasnih očekivanja i pravednih pravila koja se
dosledno primenjuju, korišćenje tehnika pozitivnog disciplinovanja i socioemocionalnog
učenja, te prakse koja direktno promoviše uvažavanje različitosti. Kada je u pitanju
individualni nivo, ključnim se pokazuju kulturalne kompetencije nastavnika izražene kroz
kulturalnu svesnost, znanje i veštine, te posledičnu primenu kulturalno kompetentne
prakse – u formi kulturalno kompetentnog rukovođenja odeljenjem, primene kulturalno
responzivnih programa nastave i učenja, kao i aktivne saradnje sa roditeljima različitih
kulturnih identiteta. Posmatrano iz ugla učenika, važnom pretpostavkom kulturalno
kompetentnog ponašanja smatra se razvijanje kulturalne senzitivnosti kao otvorene
spremnosti da se ostvare interakcije sa pripadnicima drugih kultura, uz istovremeno
poštovanje i uvažavanje kulturalnih razlika. Sumarno gledano, može se zaključiti da
napori ka promociji različitosti u školskom okruženju, ukoliko pretenduju da budu
efektivni, nužno zahtevaju holistički pristup konstruktima školske kulture, pozitivne
školske klime i kulturalnih kompetencija, koji svojim međuzavisnim delovanjem kreiraju
prostor za negovanje interkulturalnog obrazovanja i razvijanje demokratske kulture. | sr |