dc.description.abstract | Izbor tretmana ostaje jedno od velikih pitanja specijalne edukacije. Baš
kao što se u oblasti nastave i nastavnih metoda vodi polemika između zastupnika
instruktivističkih i konstruktivističkih metoda, tako u oblasti tretmana
postoji jaz između biheviorističkih i naturalističkih pristupa.
Tradicionalni bihevioralni tretmani su stariji i zasnovani na ideji da neka
deca teško uče u prirodnom okruženju, zbog čega se moraju koristiti jednostavni
nalozi i snažni potkrepljivači. Koriste se procedure imitacije i opipljive
nagrade za njeno uspešno izvođenje. Uprkos neospornoj efikasnosti, ovi
tretmani imaju ozbiljna ograničenja. Komunikacija zasnovana na ovim principima
je pasivna, zavisna od podsticaja i često se ne generalizuje van konteksta
u kome je ponašanje učeno. Pored toga, deca koja još uvek ne razumeju
da se komunikacija može koristiti da bi se uticalo na ponašanje drugih ljudi,
mogu imati teškoće u usvajanju osnovnih komunikacionih veština.
Na suprotnoj strani su naturalistički tretmani, koji proističu iz socijalno-
interakcionističke perspektive i zasnivaju se na opisu uobičajne interakcije
između deteta i njegove majke. Njihov primarni cilj nije razvoj specifičnih
veština, već davanje razvojno odgovarajućih modela, praćenje interesovanja
deteta i proširivanje njegovih iskaza.
Između ova dva pola nalaze se naturalistički bihevioralni tretmani. Oni
koriste metode zasnovane na dobrim stranama bihevioralnog programiranja
(npr. predvidljiva struktura, analiza zadatka, obraćanje pažnje na prethodnike
i posledice ponašanja), ali kao kontekst za učenje koriste prirodno okruženje.
Takođe, posebna pažnja se posvećuje generalizaciji učenih ponašanja izvan
okruženja u kojem je obuka sprovođena. U knjizi su prikazani najpoznatiji
naturalistički bihevioralni tretmani, date su procedure i primeri potrebni
za njihovu primenu, kao i pregledi istraživanja kojima se isptivala efikasnost
ovih tretmana. | |