dc.description.abstract | Emocionalni razvoj bio je predmet izučavanja u psihologiji od samog njenog
nastanka. Početkom 20. veka Stenli Hol izučavao je veoma raznovrsne psihološke
teme, među kojima su bila i pitanja emocionalnog razvoja. Pojam „bure
i stresa”, kojim je okarakterisao emocionalni život adolescenata, inspiracija je
istraživačima i danas. Psihoanalitičari Sigmund Frojd i njegovi sledbenici, među
kojima možemo pomenuti Melani Klajn i Erika Eriksona, u teorijama razvoja
ličnosti veliki značaj pridavali su emocionalnoj sferi. Džon Votson, osnivač biheviorizma,
razmatrao je pitanja emocionalnog razvoja govoreći, na primer, o urođenim
emocijama (ljubav, gnev i strah) i emocionalnom uslovljavanju. Katarina
Bridžes je tridesetih godina formulisala prvu teoriju koja se odnosila na sâm
emocionalni razvoj, odnosno ona je prva postavila pitanje šta se i kada razvija u
domenu emocija (Kopp & Neufeld, 2003).
Mada su, dakle, postojali značajni doprinosi izučavanju emocionalnog
razvoja, ova tema, kao i emocije uopšte, bili su u senci drugih sfera psihičkog
funkcionisanja – ponašanja, tokom perioda prevlasti biheviorizma, te saznajnih
procesa, tokom kognitivne revolucije u psihologiji (Eisenberg, 2006; Pollak et al.,
2019). Međutim, s obzirom na značaj koji emocije imaju u svim sferama ljudskog
funkcionisanja – sferi socijalnih odnosa (npr. Fischer & Manstead, 2015), umetničkoj
(npr. Miu et al., 2016), ekonomskoj (npr. Lerner et al., 2004) i religijskoj
(npr. Stojković, 2017; Stojković i Mirić, 2012) – moglo se očekivati da će njihova
relativna zanemarenost u okviru psiholoških istraživanja biti privremena.
Prekretnica u istraživanju emocionalnog razvoja dogodila se poslednjih
decenija 20. veka, a njeni začeci mogu se naći u međukulturnim istraživanjima
Pola Ekmana (Paul Ekman) koja su ukazala na univerzalnost izražavanja emocija
i njihovog prepoznavanja (Ekman & Oster, 1979; Ekman et al., 1969). Od poslednjih
decenija prošlog veka do danas značajan je broj empirijskih istraživanja
emocionalnog razvoja. Na veliki porast naučnog interesovanja za oblast emocionalnog
razvoja krajem 20. veka ukazuje to što je u peto izdanje Priručnika dečje
psihologije1, objavljeno 1998. godine, prvi put uvršteno poglavlje specifično posvećeno
emocionalnom razvoju (Saarni et al., 1998). To je učinjeno i u šestom izdanju
(Saarni et al., 2006). U najnovijem, sedmom izdanju, iz 2015. godine, jedno
poglavlje predstavlja prikaz Luisove teorije emocionalnog razvoja (Lewis, 2015),
dok se dva poglavlja bave socijalno-emocionalnim razvojem u uslovima bolesti
i ometenosti i uslovima savremenih promena porodičnog okruženja. Iz ovoga se
može sagledati da su proučavanja emocionalnog razvoja dostigla stepen zrelosti
koji omogućava sagledavanje razlika u ustanovljenim tendencijama razvoja u
1 Priručnik, od prvog izdanja 1931. godine, predstavlja referentnu knjigu u oblasti razvojne
psihologije, ukazujući na najznačajnija saznanja i pružajući smernice za dalja istraživanja. | sr |