@book{
author = "Ivanović, Maja",
year = "2021",
abstract = "Jezički razvoj je dug proces. Usvajanje maternjeg jezika počinje od trenutka
kada se rodimo, a pojedine komponente jezičke strukture, kao što je
leksičko-semantička, razvijaju se celog života. S polaskom u školu razvoj jezika
se nastavlja usvajanjem pisanog jezičkog izraza. Od tog trenutka sposobnost
da se rečenice koje su gramatički i smisaono potpune pretoče iz govornog
ili misaonog sadržaja u pisanu formu postaje sastavni deo opšte jezičke sposobnosti.
U civilizaciji koja „počiva na papiru” teško je preuveličati značaj komunikacije
koja se odvija putem napisane ili odštampane reči (Moskovljević,
1989: 138).
Sposobnost za pisanu produkciju omogućuje čoveku prevazilaženje onoga
što je „sada” i „ovde” (Bugarski, 1997: 14), obezbeđuje komunikaciju sa ljudima
koji su od nas udaljeni i vremenski i prostorno; pomaže nam da bolje
sagledamo ko smo i šta mislimo (Graham, 2008: 1). Zahvaljujući pisanom jezičkom
izrazu čovek je u stanju da prenosi svoja znanja i ideje generacijama
koje dolaze; pisanjem se informacije veoma detaljno i sa velikom tačnošću
povezuju, čuvaju i prenose (MacArthur, Graham & Fitzgerald, 2008: 1). U savremenom
svetu svakodnevno smo okruženi različitim tekstovima koje smo
sami produkovali ili koje su pisali drugi. Stoga nije netačno tvrditi da je današnji
čovek sve više pismen čovek, homo scribens (Bugarski, 1997: 8), jer se
nijedan segment našeg života više ne može zamisliti bez grafičkog okruženja.
Tako se kao nužna tema za istraživanje nameće ispitivanje pisanog jezika
– kako se sposobnost za pisanu jezičku produkciju usvaja i razvija. Jedno od
nedovoljno istraženih polja u oblasti pisanja odnosi se na sintaksički nivo i na
promene do kojih dolazi u strukturi pisane rečenice, ali i gledano u celini, na
nivou teksta.
Kao i svaki kompleksan fenomen, pisanje je ljudska aktivnost koja se
može posmatrati sa više aspekata. Jedan od njih je sposobnost produkovanja
i organizovanja rečenica u pisanom diskursu (Beers & Nagy, 2009). Uspešno
formiranje i razumevanje poruka u pisanom izrazu u suštini se svodi na poznavanje
velikog broja različitih sintaksičkih konstrukcija i njihovih funkcija,
kao i na poznavanje formalnih i strukturnih svojstava različitih vrsta tekstova.
Uspeh u pisanoj komunikaciji najvećim delom zavisi od prikladne upotrebe
jezičkih sredstava koja su na raspolaganju u datom pojavnom obliku
jezika, a najčešće se sagledava kroz produkciju različitih sintaksičkih jedinica
i konstrukcija prilagođenih datom komunikativnom kontekstu (Ravid, 2004 Kako bi se u celini sagledao razvoj sposobnosti za pisanu produkciju, treba
poći od promena koje se dešavaju na sintaksičkom planu u periodu proširivanja
jezičkih kompetencija; od toga kako se odvija proces usvajanja pisanog
diskursa i koje su teorije i modeli usvajanja pisanog jezika pružili najprihvatljivija
tumačenja postojećih jezičkih činjenica.
Ono što u tradicionalnom smislu obuhvata pojam pismenost – elementarno
ovladavanje veštinama čitanja i pisanja – prestalo je da bude samo po
sebi predmet istraživanja različitih naučnih disciplina. Danas pojam pismenosti
podrazumeva široko polje istraživačkih zadataka – sistematsko praćenje
različitih aspekata razvoja pisanog jezika, identifikovanje parametara od značaja
za diferenciranje tekstova prema žanrovskim karakteristikama, metajezičku
analizu, strukturiranje diskursa i njegovih delova i analizu društvenog i
kulturnog konteksta u koji se diskurs smešta (Ravid & Tolchinsky, 2002; Beers
& Nagy, 2011).
Usvajanje forme pisane rečenice i razvijanje kompetencija za pisanu produkciju
u punom smislu reči, danas je neophodan uslov za bavljenje bilo kojim
poslom. Sposobnost za pisanje različitih tipova tekstova predstavlja jedan od
glavnih činilaca akademskog postignuća učenika. To dokazuje činjenica da učenici
i studenti koji imaju teškoće u pisanju značajno zaostaju za drugom decom
i kolegama jer je pisana forma primarno sredstvo na osnovu kojeg učitelji i nastavnici
procenjuju nivo i kvalitet stečenog znanja (Graham, 2008: 2). Uspešno
strukturiranje pisanog diskursa i njegovih delova ne znači samo da je dete premostilo
teškoće koje se odnose na automatizaciju rukopisa i razvilo sposobnost
da se neki tekst pročita i razume. Usvajanjem pisane forme podstiče se razvoj
rečnika i njegova raznovrsnost, otkrivaju se nove funkcije izraza i konstrukcija
koje pre opismenjavanja detetu nisu bile dostupne. Takođe, rečenice se unutar
diskursa mogu povezivati i usklađivati na različite načine, a semantički razvoj
jezika je usko povezan sa razumevanjem i produkcijom složenih jezičkih izražajnih
sredstava (Tolchinsky, 2004: 234). Sve ovo potvrđuje da je usvajanje sposobnosti
za pisanu produkciju kompleksan i dugotrajan proces.
Imajući, dakle, u vidu svu složenost ovladavanja pisanim jezičkim izrazom,
na stranama koje slede biće predstavljene glavne karakteristike razvoja
jezika na mlađem osnovnoškolskom uzrastu zbog toga što početak kasnijeg
jezičkog razvoja u velikoj meri korelira sa polaskom deteta u prvi razred
osnovne škole. Kako je usvajanje sposobnosti za pisano izražavanje jedan od
najsloženijih vidova usvajanja jezika, uz leksički, biće predstavljen i sintaksički razvoj u periodu proširivanja jezičkih kompetencija jer sintaksa najbolje odražava
razvoj jezika na svim njegovim nivoima.
Na samom početku su predstavljene najznačajnije teorije o usvajanju
jezika. Nativističko viđenje jezičkog razvoja dato je kroz principe generativne
gramatike Noama Čomskog. Pored generativizma, predstavljene su i druge dve
dominantne teorije XX veka – razvojna teorija Žana Pijažea i sociokulturna
teorija Lava Vigotskog.
Posebna pažnja je posvećena Tomazelovom modelu razvoja gramatičkog
sistema koji se zasniva na jezičkoj upotrebi. Savremeni lingvisti i psiholozi
ovom modelu daju prednost nad ostalima zbog činjenice da su u njemu na
najprihvatljiviji način povezane genetska i sredinska komponenta u procesu
usvajanja jezika.
Osim pregleda vodećih teorijskih modela dat je i kratak osvrt na faze razvoja
jezika kod pojedinca. Predstavljena je periodizacija jezičkog razvoja od
rođenja do okončanja srednje škole, uključujući pokazatelje jezičkog razvoja
na odgovarajućem uzrastu, s posebnim osvrtom na period kasnijeg jezičkog
razvoja.
S obzirom da detetu mnoge stvari postaju dostupne kad nauči da piše,
u drugom delu se razmatraju prednosti pisanja u odnosu na govorenje, kao
i razlike koje postoje između govornog i pisanog izraza. Razvoj sposobnosti
za pisanu produkciju je praćen od samih početaka – od žvrljanja i šaranja,
crteža, do pojave prvih slova i stvarnog, formalnog početka usvajanja pisane
forme. Na kraju su predstavljene teorije pisanja koje u prvi plan ističu kognitivnu
osnovu tog procesa, kao i one koje proces pisanja posmatraju u svetlu
društvenih i kulturnih uticaja (sociokulturni model) (MacArthur, Graham &
Fitzgerald, 2008: 2).
Uzimajući u obzir činjenicu da je poslednjih godina prevladala tendencija
da se istraživanja u oblasti pisanje ne usmeravaju na to kako deca treba da
pišu i kako njihovi tekstovi treba da izgledaju, nego se premeštaju na teorijski
plan – da se objasni kako deca pišu (Nystrand, 2008: 22), želja nam je da ova
monografska studija pomogne i doprinese tom cilju, makar i u najmanjoj mogućoj
meri.",
publisher = "Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju (ICF)",
title = "O jezičkom razvoju u periodu proširivanja jezičkih kompetencija",
pages = "155-1",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3805"
}