@book{
author = "Stanimirović, Dragana",
year = "2016",
abstract = "Ljudi obično mladost pamte kao najlepši deo svog života. Sve što ih je
brinulo i mučilo u to doba vremenom je iščezlo ili bar izbledelo. Sećaju se
prvih izlazaka, prvih ljubavi, energije i lepote koja se više nikad neće vratiti.
Odlazak mladosti doživljavaju kao gubitak za kojim tuguju. Primicanjem
starosti proces tugovanja ne jenjava jer im izgubljeno izgleda sve ružičastije.
Stoga ne čudi što je žal za mladost često opevavana tema, ali takođe ni zbog
čega mnogi odrasli ne razumeju adolescente. „Odraslom je teško da zauzme
neutralan stav prema adolescentu koji ga asocira na izgubljeni raj ili na bolni
pakao sopstvene mladosti“ (Srna, 1997: 9). Uprkos tome, mnogi naučnici su
proučavali pubertet i adolescenciju, nastojeći da budu objektivni.
Mladima, pak, nije jasno: „Za čim to odrasli žale?“ Kako to da je za tetku
ili baku najlepši period u životu onaj u kome je živela u nemaštini ili je čak bio
rat!!! Sami jedva čekaju da se završi škola i da nađu ljubav svog života. Misle
da će se time okončati sve njihove muke koje opažaju kao najveće na svetu. Sa
druge strane, skloni su uživanju i eksperimentisanju, a često i rizičnim ponašanjima
koja uznemiravaju i plaše njihove roditelje.
Adolescentni period je period međusobno protivurečnih stanja, procesa i
osećanja, vreme nemira, strepnji i straha, ali i trijumfa i ushićenja (Kovačević,
2001). Među najupornijim „mitovima“ o adolescenciji jeste taj da je to period
„bure i oluje“. Danas znamo da se burne psihičke promene javljaju samo kod
nekih adolescenata. Svakako to jeste period najbržih promena, kako telesnih
tako i psihičkih, u poređenju sa promenama u ostalim fazama životnog ciklusa.
Upravo to je jedan od razloga što su adolescenciju naučnici dugo „zaobilazili“,
smatrajući da promene koje se tokom nje dešavaju izmiču raspoloživim
naučnim metodama. Adolescencija je kao naučno polje prepoznata tek početkom
prošlog veka. Od tada do danas je u porastu broj istraživanja u kojima
su mladi izveštavali o raznim aspektima vlastitog psihičkog razvoja. Neka od
njih pominju se u ovoj knjizi. S obzirom da su u fokusu stručnog i naučnog
interesovanja autora osobe sa oštećenjem vida, najveći deo knjige posvećen
je ovoj populaciji i to u adolescentnoj fazi životnog ciklusa. Adolescencija i
oštećenje vida, tj. ometenost, su dve bitne odrednice ove ciljne grupe. Stoga
se prvo bavimo tim temama, a tek potom psiho-socijalnim funkcionisanjem
adolescenata sa oštećenjem vida u susretu sa razvojnim i dodatnim izazovima.U polju ometenosti ne postoji jednoznačna terminologija. Štaviše, postoje
različite, neke i dijametralno suprotne, konceptualizacije ometenosti.
Socijalni model ometenosti pomerio je fokus sa proučavanja i menjanja osobe,
tj. njenog oštećenja, na socijalni kontekst koji je prilagođen potrebama većine.
U svetu koji je po meri onih koji vide, osoba sa oštećenjem vida je ometena.
Njeno iskustvo ometenosti nije posledica oštećenja vida, već okruženja koje
ne primećuje njene potrebe i stoga joj nameće barijere. Kada bi u nekoj sredini
svi natpisi bili na Brajevom pismu, ne bi bila ometena osoba koja se njime
služi, nego ljudi iz njene društvene zajednice koji to pismo ne znaju da koriste.
Uklanjanje svih vrsta barijera, obezbeđivanje sredstava za zadovoljavanje potreba
osoba sa oštećenjem vida, njihovo osposobljavanje za sticanje odgovarajućih
kompetencija su važni konstitutivni elementi sistema društvene podrške.
Takva podrška uklanja razlike i omogućava jednakost.
Adolescenti sa oštećenjem vida, kao svi adolescenti, imaju snažnu potrebu
da pripadaju vršnjačkoj grupi i da se ni po čemu ne izdvajaju i razlikuju od
ostalih. Da li ih oštećenje vida izdvaja i razlikuje? Da li postoje specifičnosti u
pojedinim aspektima razvoja? Sa kakvim preprekama, teškoćama i frustracijama
se suočavaju mladi sa oštećenjem vida i članovi porodice tokom njihovog
odrastanja i kako nastoje da ih prevaziđu? Šta im omogućava efikasnije
prevladavanje stresa? Koliko su uspešni u ostvarivanju razvojnih zadataka?
Kakva je njihova životna perspektiva na profesionalnom i emotivnom planu?
Kakvu podršku dobijaju u porodici, vršnjačkoj grupi, državi? Ovo su samo
neka od pitanja o kojima se piše u ovoj knjizi. U obradi pojedinih tema koriste
se empirijski nalazi, izveštaji o primenjenim metodama rada i oblicima
podrške, kao i narativi mladih sa oštećenjem vida koji se na putu ka zrelosti
susreću ne samo sa razvojnim, već i sa dodatnim izazovima.
Cilj knjige nije da na sva pitanja da konačne odgovore. Nadamo se da će
postavljena pitanja pokrenuti razmišljanja i nova istraživanja, a neki odgovori
pomoći čitaocima da bolje razumeju mlade, posebno one koji imaju oštećenje
vida, da sa njima uspešnije komuniciraju i obezbede im adekvatnu podršku.",
publisher = "Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju (ICF)",
title = "Adolescenti sa oštećenjem vida u susretu sa razvojnim i dodatnim izazovima",
pages = "280-1",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3848"
}