dc.description.abstract | Problem sa kojim se aktuelno suočavaju penalne ustanove jeste zloupotreba
psihoaktivnih supstanci u populaciji osuđenih. Presuda na zatvorsku kaznu zanemaruje
subjektivi uzrok kriminalnog ponašanja, a primarno se usmerava na objektivne posledice
i normativne elemente krivičnog dela. Izriče se zatvorska kazna, umesto mere
bezbednosti obaveznog lečenja narkomana. Nastaje neusaglašenost između potrebe za
tretmanom u smislu otklanjanja zavisnosti od droge i ograničenosti zatvorske ustanove
da, osim kaznenog, primeni i adekvatan rehabilitacioni tretman prema osuđenima.
Dodatnu nelogičnost čini neustanovljavanje potrebe za lečenjem zavisnosti od droga u
fazi dijagnostikovanja kriminalnog rizika, potreba za tretmanom i kapaciteta za
promenom osuđenog. Nepoštovanje principa usaglašenosti penalnog tretmana sa
rizikom, potrebama i responzivnošću osuđenog, te formulacija i realizacija klasičnog
zatvorskog tretmana imaju za posledicu zanemarivanje problema narkomanske
zavisnosti, koja svoje dejstvo ostvaruje nakon otpusta osuđenog. Recidivizam je u tom
slučaju očekivana posledica. Ukoliko se realizuju određeni programi, shodno
ustanovljenom problemu, usmereni su na otklanjanje agresije, učenje socijalnih veština ili
druge elemente, koji su često samo posledica zavisnosti od droga. Osnovni problem se
ne rešava, jer tretman nije usmeren na zavisnost od droge. U inostranoj zatvorskoj praksi
primenjuju se različiti rehabilitacioni programi za osuđene zavisnike od droga, koji su se
pokazali kao efektivni. To su Programi detoksikacije, Terapeutske zajednice, Programi
bazirani na kognitivno-bihejvioralnoj terapiji, Supstitucionalna terapija, Program u 12
koraka, Monroe County’s program, Programi Zone bez droge, Okupaciona terapija i
slični. Osuđeni narkomani, učesnici navedenih programa znatno ređe recidiviraju od
neučesnika sa istim problemom. U tom smislu postoji i naše zalaganje za implementaciju
takvih programa prema osuđenim narkomanima i u našu zatvorsku praksu. | |