dc.description.abstract | Čitanje i pisanje su veštine od neprocenjivog značaja u modernom dobu.
Mogu se posmatrati kao bazična ljudska potreba i sastavni deo života u savremenom
društvu jer omogućavaju sticanje kvalitetnih i trajnih znanja, zadovoljenje
različitih komunikativnih potreba, razmenu misli i informacija u
svakodnevnim aktivnostima.
Usvajanje veština čitanja i pisanja predstavlja esencijalni deo obrazovanja
i temelj dostizanja pismenosti. O tome svedoči i činjenica da je učenje čitanja i
pisanja nezaobilazni sadržaj i osnovni ishod svih nastavnih programa na elementarnom
nivou obrazovanja. Biti pismen podrazumeva sposobnost pristupanja
širokom spektru pisanih informacija na nivou koji pojedincu obezbeđuje
ispunjenje određenih životnih potreba (Murphy et al., 2008).
Pismenost se može posmatrati kao bazična i funkcionalna. Bazična se
odnosi na savladavanje veština čitanja i pisanja tokom procesa opismenjavanja.
Pruža temelj za nastavak učenja i proširivanje znanja. Funkcionalna pismenost
odnosi se na uspešnu primenu veština čitanja i pisanja u izvršavanju
praktičnih zadataka u životu (školi, kući, društvenoj zajednici, radnom mestu
itd.). Omogućava samostalan pristup pisanim informacijama i komunikaciju
sa drugim ljudima putem pisanog jezika (Koenig, 1992, prema MacCuspie,
2002). Ovakvo shvatanje implicira da pismenost obuhvata ne samo mogućnost
korišćenja pisanih izvora informacija i stvaranje sopstvenih već i mogućnost
razumevanja slika, grafikona i mapa (Pedagoški leksikon, 1996). U najširem
smislu, pismenost treba posmatrati kao sposobnost tumačenja različitih vrsta
simbola karakterističnih za određeno društvo (Hatlen & Spungin, 2008).
Međutim, oštećenje vida direktno ugrožava dostizanje visokog nivoa funkcionalne
pismenosti.
Počevši od procesa opismenjavanja sve do funkcionalne primene ovih veština,
čitanje i pisanje postavljaju značajne izazove učenicima sa oštećenjem vida,
ali i njihovim nastavnicima. U ovom specifičnom i često dugotrajnom procesu
tiflolog treba da ima ključnu ulogu u pronalaženju efikasnih strategija i metoda
rada, kako u periodu opismenjavanja, tako i kasnije u životu. Metodski pristupi
čitanju i pisanju kod slabovide dece i odraslih pružaju uputstva za procenu dece
sa oštećenjem vida u smislu određivanja pogodnog medija za opismenjavanje i primenu posebnog nastavnog pristupa i asistivne tehnologije, što omogućava
slabovidim učenicima da sa većim uspehom i uz manje napora ispune predviđene
školske zadatke i steknu nivo pismenosti koji će odgovarati njihovim budućim
životnim i profesionalnim potrebama. Ovaj udžbenik pruža informacije
o specifičnim teškoćama povezanim s najčešćim oboljenjima vida koja uzrokuju
slabovidost i daje praktična uputstva za njihovo prevazilaženje, što u slučaju
gubitka vida u kasnijem životnom dobu omogućava zadovoljenje svakodnevnih
potreba slabovidih osoba za korišćenjem pisanih izvora informacija. | |