dc.description.abstract | Edukaciju i rehabilitaciju slabovidih osoba u značajnoj meri opredeljuje
umešnost stvaranja mogućnosti za efikasno korišćenje kapaciteta vida i razvoj
vizuelnog opažanja. Vizuelnu efikasnost slabovidih čine interakcije poligrama
u kome se jasno prepoznaju sledeća temena: slabovidost, edukacione
i psihosocijalne odlike slabovidih osoba, vidne funkcije, vizuelno opažanje i
funkcionisanje, edukacione metode i edukacioni sadržaji. Sve interakcije ovog
poligrama doprinose edukaciji slabovide osobe koja dobro razume svoje vidne
i vizuelne kapacitete i efikasno ih koristi za široki pristup obrazovnim,
stručnim, kulturnim, naučnim, popularnim i svakodnevnim informacijama.
Takva osoba i okolina u kojoj ona živi i radi, udaljeni su od negativnih posledica
neprepoznavanja prirode slabovidosti.
Potrebe razvoja naučnih saznanja o edukaciji i rehabilitaciji osoba s oštećenjem
vida mogu se ustanoviti na osnovu analize socijalne integracije slabovidih
osoba u različitim društvenim grupama, počevši od porodice, preko
vršnjačke grupe, profesionalnih saradnika, do šireg socijalnog okruženja.
U periodu kada su pokrenuti i osnaženi mnogi programi podrške koncepta
„korišćenja vida slabovidih osoba”, Morse ipak njihov položaj u društvu apostrofira
navođenjem sledećeg opisa: „Slabovida osoba bi želela da se uključi
u neku grupu, ima potrebu da se identifikuje, uči, ponaša i reaguje u skladu
s očekivanjima drugih. Ako se od nje očekuje da se ponaša kao da je slepa,
ona će to pokušati. Ako se očekuje da se ponaša kao da dobro vidi, pokušaće
i to. U tom slučaju ljudi misle da znaju kako da se ophode prema slabovidoj
osobi, a ona misli da zna kako da se ponaša” (“The Partially Sighted Person”,
A Marginal Man, Group 5, p.109, prema Morse, 1985: 44). U kojoj meri je ova
slika promenjena u skladu s očekivanim razvojem nauke i društvene svesti
trideset godina kasnije?
Brojni su pozitivni pomaci u ovom smislu, takvi kao oplemenjivanje
društvene svesti za neophodnost širokog uključivanja osoba s oštećenjem vida
u sve oblasti života i rada, obrazovna tehnologija za slabovide, razvoj metoda
procene i tretmana vidnih i vizuelnih funkcija i edukacija šireg kruga stručnjaka
u oblasti minimalnih obrazovnih potreba slabovide dece. Edukatori i
rehabilitatori osoba s oštećenjem vida i u aktuelnom trenutku prepoznaju u Morseovim rečima veliki broj slabovidih osoba koje su u prvom redu lišene
edukaciono-rehabilitacione prevencije i tretmana. Posebnu ulogu u prevazilaženju
problema prilagođavanja i formiranja predstave slabovidih osoba o sebi
imaju edukativni i drugi programi procene i razvoja vizuelne efikasnosti u
uslovima slabovidosti.
Odgovor na prethodno postavljeno pitanje, koje se tiče pomaka u edukaciono-
rehabilitacionog pristupa osobama s oštećenjem vida i njihovom položaju
u društvu, može se sažeti i u sledećoj opservaciji ovog pitanja: „Budući da
deca i odrasli s oštećenjem vida i dalje često dobijaju nedovoljno precizne informacije
i neusaglašene poruke o svojoj sposobnosti ili o onome što drugi od
njih očekuju, često su zbunjeni u pogledu svog identiteta, samovrednovanja i
statusa kao grupe. Slabovide osobe često kažu da nisu ni slepe ni videće, nego
da se nalaze negde između. Postavljanje sebe u ovako sivu zonu omogućava
stvaranje velike konfuzije i pogrešnog tumačenja nečijih sposobnosti i veština
od strane drugih” (Sacks, 2010: 69).
Poređenje dva citirana opisa položaja slabovidih osoba u društvu upućuje
nas na zaključak da se znatan broj slabovidih osoba i dalje suočava s problemima
nerazumevanja njihovih vizuelnih i drugih potreba i mogućnosti. Svest
o ovom problemu dovodi do značajnijih zaokreta i omogućava nove početke u
području definisanja slabovidosti iz ugla funkcionalnih klasifikacija. | |