TY  - JOUR
AU  - Vučinić, Vesna
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Gligorović, Milica
AU  - Jablan, Branka
AU  - Marinović, Milica
PY  - 2021
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/1312
AB  - The aim of the present study was to examine the differences in the intensity of the sources of teacher stress and in the degree of empathy among teachers in elementary education with regard to the educational setting in which they work. Data were collected from 101 elementary school teachers using the Teacher Stress Inventory and the Interpersonal Reactivity Index (IRI). Differences in the intensity of overall stress were not statistically significant. With both groups of teachers the greatest intensity of stress is connected with problematic classes and insufficient salary. Statistically significant differences were not detected between GES and SES either on the subscales or the aggregate scores of the IRI.GES teachers demonstrated a statistically significant relation between the scores on the scale of stress sources and those on the scale of overall empathy. There is a significant correlation between scores on the scale of Sources of stress and the subscale of Personal distress in both groups. By summing up the results, we identified various types of connectivity between particular stressors and the level of empathy of GES and SES teachers, both in the relationship to the overall score on the IRI and to the results on the subscales.
PB  - Routledge Journals, Taylor & Francis Ltd, Abingdon
T2  - International Journal of Disability Development and Education
T1  - Stress and Empathy in Teachers at General and Special Education Schools
DO  - 10.1080/1034912X.2020.1727421
ER  - 

@article{
author = "Vučinić, Vesna and Stanimirović, Dragana and Gligorović, Milica and Jablan, Branka and Marinović, Milica",
year = "2021",
abstract = "The aim of the present study was to examine the differences in the intensity of the sources of teacher stress and in the degree of empathy among teachers in elementary education with regard to the educational setting in which they work. Data were collected from 101 elementary school teachers using the Teacher Stress Inventory and the Interpersonal Reactivity Index (IRI). Differences in the intensity of overall stress were not statistically significant. With both groups of teachers the greatest intensity of stress is connected with problematic classes and insufficient salary. Statistically significant differences were not detected between GES and SES either on the subscales or the aggregate scores of the IRI.GES teachers demonstrated a statistically significant relation between the scores on the scale of stress sources and those on the scale of overall empathy. There is a significant correlation between scores on the scale of Sources of stress and the subscale of Personal distress in both groups. By summing up the results, we identified various types of connectivity between particular stressors and the level of empathy of GES and SES teachers, both in the relationship to the overall score on the IRI and to the results on the subscales.",
publisher = "Routledge Journals, Taylor & Francis Ltd, Abingdon",
journal = "International Journal of Disability Development and Education",
title = "Stress and Empathy in Teachers at General and Special Education Schools",
doi = "10.1080/1034912X.2020.1727421"
}

Vučinić, V., Stanimirović, D., Gligorović, M., Jablan, B.,& Marinović, M.. (2021). Stress and Empathy in Teachers at General and Special Education Schools. in International Journal of Disability Development and Education
Routledge Journals, Taylor & Francis Ltd, Abingdon..
https://doi.org/10.1080/1034912X.2020.1727421

Vučinić V, Stanimirović D, Gligorović M, Jablan B, Marinović M. Stress and Empathy in Teachers at General and Special Education Schools. in International Journal of Disability Development and Education. 2021;.
doi:10.1080/1034912X.2020.1727421 .

Vučinić, Vesna, Stanimirović, Dragana, Gligorović, Milica, Jablan, Branka, Marinović, Milica, "Stress and Empathy in Teachers at General and Special Education Schools" in International Journal of Disability Development and Education (2021),
https://doi.org/10.1080/1034912X.2020.1727421 . .

TY  - CONF
AU  - Dimoski, Sanja
AU  - Stanimirović, Dragana
PY  - 2020
UR  - http://www.icf.fasper.bg.ac.rs/zbornici/20200914_1-Tematski-zbornik-Surdo-2020.pdf
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/3482
AB  - This paper deals with mechanisms of defense, analyzing its usefulness and
contribution to the psychology of disability. Only the early psychoanalytic
concepts of the mechanisms of defense are discussed since this is their first
treatment in this field of psychology. Mechanisms of defense are unconscious
maneuvers that protect one from unpleasant situations or feelings. As the
literature shows, children and adults with disabilities are insufficiently
socially integrated, which causes a feeling of isolation and inadequacy, and
consequently, the development of negative personality traits. There is a greater
tendency for these persons to develop anxiety. These circumstances lead to the
frequent, and therefore, rigid engagement of largely immature mechanisms
of defense as attempts to defend against painful affections. The ego, in a
psychodynamic vocabulary, is forced to engage defense mechanisms that
keep individuals from internal unpleasant situations (feeling of difference,
isolation, anxiety, irrational feeling of guilt and "sinfulness"), conflicts
between possibilities and desires, and affective reactions to prejudices and
segregation. For this purpose, the individual, depending on the age and
quality of psychological functioning, uses the various mechanisms of defense
shown in this paper. The paper launches theoretical considerations and
practical issues of working with children and people with disabilities. Further
research should empirically determine the dominant mechanisms of defense
in children and adults with certain types of interference.
AB  - Rad se bavi mehanizmima odbrane, analizom njihove upotrebljivosti i doprinosa psihologiji ometenosti. Diskutovani su samo rani psiho- analitički koncepti mehanizama odbrane, s obzirom da je ovo prvo nji- hovo tretiranje u ovom polju psihologije. Mehanizmi odbrane su nesves- ni manevri kojima se osoba brani od neprijatnih stanja ili osećanja. Kako literatura pokazuje, deca sa smetnjama u razvoju i odrasle osobe sa ometenošću nedovoljno su socijalno integrisane, što uzrokuje osećanje izolovanosti i neadekvatnosti, a posledično i razvoj negativnih oso- bina ličnosti. Kod ovih osoba postoji i veća sklonost ka razvoju anksi- oznosti. Ove okolnosti vode učestalom, a samim tim i rigidnom anga- žovanju uglavnom nezrelih mehanizama odbrane kao pokušaja odbrane od bolnih afekata. Ego (govoreći psihodinamskim rečnikom) je prinuđen da angažuje mehanizme odbrane koji pojedinca čuvaju od unutrašnjih neprijatnih stanja (osećanje različitosti, izolovanosti, anksioz- nosti, iracionalno osećanje krivice i „grešnosti”), konflikata iz- među njihovih mogućnosti i njihovih želja i/ili nagona i afektivnih reakcija na predrasude i segregaciju. U tu svrhu, pojedinac (zavisno od uzrasta i kvaliteta psihološkog funkcionisanja) koristi različite mehanizme odbrane prikazane u ovom radu. Rad pokreće teorijska razma- tranja i praktična pitanja rada sa decom i osobama sa ometenošću. Naredna istraživanja trebalo bi da empirijski utvrde preovlađujuće mehanizme odbrane kod dece i odraslih sa određenim vrstama smetnji.
PB  - Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju
C3  - Specifičnost oštećenja sluha – nove tendencije tematski zbornik radova
T1  - Doprinos ranih psihoanalitičkih učenja o mehanizmima odbrane psihologiji ometenosti
T1  - Contribution of early psychoanalytic learning About mechanisms of defense to psychology of Disability
EP  - 299
SP  - 285
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3482
ER  - 

@conference{
author = "Dimoski, Sanja and Stanimirović, Dragana",
year = "2020",
abstract = "This paper deals with mechanisms of defense, analyzing its usefulness and
contribution to the psychology of disability. Only the early psychoanalytic
concepts of the mechanisms of defense are discussed since this is their first
treatment in this field of psychology. Mechanisms of defense are unconscious
maneuvers that protect one from unpleasant situations or feelings. As the
literature shows, children and adults with disabilities are insufficiently
socially integrated, which causes a feeling of isolation and inadequacy, and
consequently, the development of negative personality traits. There is a greater
tendency for these persons to develop anxiety. These circumstances lead to the
frequent, and therefore, rigid engagement of largely immature mechanisms
of defense as attempts to defend against painful affections. The ego, in a
psychodynamic vocabulary, is forced to engage defense mechanisms that
keep individuals from internal unpleasant situations (feeling of difference,
isolation, anxiety, irrational feeling of guilt and "sinfulness"), conflicts
between possibilities and desires, and affective reactions to prejudices and
segregation. For this purpose, the individual, depending on the age and
quality of psychological functioning, uses the various mechanisms of defense
shown in this paper. The paper launches theoretical considerations and
practical issues of working with children and people with disabilities. Further
research should empirically determine the dominant mechanisms of defense
in children and adults with certain types of interference., Rad se bavi mehanizmima odbrane, analizom njihove upotrebljivosti i doprinosa psihologiji ometenosti. Diskutovani su samo rani psiho- analitički koncepti mehanizama odbrane, s obzirom da je ovo prvo nji- hovo tretiranje u ovom polju psihologije. Mehanizmi odbrane su nesves- ni manevri kojima se osoba brani od neprijatnih stanja ili osećanja. Kako literatura pokazuje, deca sa smetnjama u razvoju i odrasle osobe sa ometenošću nedovoljno su socijalno integrisane, što uzrokuje osećanje izolovanosti i neadekvatnosti, a posledično i razvoj negativnih oso- bina ličnosti. Kod ovih osoba postoji i veća sklonost ka razvoju anksi- oznosti. Ove okolnosti vode učestalom, a samim tim i rigidnom anga- žovanju uglavnom nezrelih mehanizama odbrane kao pokušaja odbrane od bolnih afekata. Ego (govoreći psihodinamskim rečnikom) je prinuđen da angažuje mehanizme odbrane koji pojedinca čuvaju od unutrašnjih neprijatnih stanja (osećanje različitosti, izolovanosti, anksioz- nosti, iracionalno osećanje krivice i „grešnosti”), konflikata iz- među njihovih mogućnosti i njihovih želja i/ili nagona i afektivnih reakcija na predrasude i segregaciju. U tu svrhu, pojedinac (zavisno od uzrasta i kvaliteta psihološkog funkcionisanja) koristi različite mehanizme odbrane prikazane u ovom radu. Rad pokreće teorijska razma- tranja i praktična pitanja rada sa decom i osobama sa ometenošću. Naredna istraživanja trebalo bi da empirijski utvrde preovlađujuće mehanizme odbrane kod dece i odraslih sa određenim vrstama smetnji.",
publisher = "Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju",
journal = "Specifičnost oštećenja sluha – nove tendencije tematski zbornik radova",
title = "Doprinos ranih psihoanalitičkih učenja o mehanizmima odbrane psihologiji ometenosti, Contribution of early psychoanalytic learning About mechanisms of defense to psychology of Disability",
pages = "299-285",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3482"
}

Dimoski, S.,& Stanimirović, D.. (2020). Doprinos ranih psihoanalitičkih učenja o mehanizmima odbrane psihologiji ometenosti. in Specifičnost oštećenja sluha – nove tendencije tematski zbornik radova
Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju., 285-299.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3482

Dimoski S, Stanimirović D. Doprinos ranih psihoanalitičkih učenja o mehanizmima odbrane psihologiji ometenosti. in Specifičnost oštećenja sluha – nove tendencije tematski zbornik radova. 2020;:285-299.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3482 .

Dimoski, Sanja, Stanimirović, Dragana, "Doprinos ranih psihoanalitičkih učenja o mehanizmima odbrane psihologiji ometenosti" in Specifičnost oštećenja sluha – nove tendencije tematski zbornik radova (2020):285-299,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3482 .

TY  - CONF
AU  - Vučinić, Vesna
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Anđelković, Marija
AU  - Filajdić, Milica
PY  - 2019
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/4093
AB  - Samoregulacija predstavlja sposobnost upravljanja ponašanjem u procesu
ostvarivanja ciljeva u okolnostima koje se vremenom menjaju. Imajući u vidu da
prilagođavanje na uslove realizacije cilja zavisi od prethodnog iskustva, samoregulacija
je cikličan proces koji bitno određuje karakteristike emocionalnog razvoja.
Cilj istraživanja je utvrđivanje odnosa između veština samoregulacije i zadovoljstva
akademskom podrškom kod studenata sa invaliditetom. Uzorkom su
obuhvaćena 84 studenta sa invaliditetom (oštećenjem vida, oštećenjem sluha,
motoričkim poremećajem, hroničnim oboljenjem i specifičnim teškoćama učenja).
U istraživanju je korišćen Upitnik zadovoljstva studenata sa invaliditetom
akademskom podrškom i Upitnik za procenu samoregulacije. U obradi dobijenih
podataka korišćena je deskriptivna statistika i analiza varijanse. Praćenjem
postignuća na subskalama Upitnika za procenu samoregulacije zaključeno je da
studentima sa invaliditetom najveći problem predstavlja planiranje (AS = 27,98;
Min = 19; Max = 37), a najmanje teškoća se javlja kod procene sprovođenja
plana (AS = 32,69; Min = 19; Max = 42). Studenti koji pozitivnije procenjuju veštine
samoregulacije zadovoljniji su akademskom podrškom na univerzitetu (p =
0,008). Posmatrano po domenima, studenti koji se suočavaju sa manje teškoća
u veštinama traženja opcija (p = 0,005), aktivnostima planiranja (p = 0,035) i
implementacije plana (p = 0,023) pozitivnije procenjuju kvalitet akademske podrške
dobijene na univerzitetu. Sistematizacija podataka o odnosu između veština
samoregulacije i zadovoljstva akademskom podrškom može da doprinese
unapređenju položaja studenata sa invaliditetom na univerzitetu. Kako im najveći
problem predstavlja planiranje, a najmanji sprovođenje plana, moglo bi se
zaključiti da im manjak planova i olakšava njihovu realizaciju.
AB  - Self-regulation is the ability to manage behavior in the process of achieving goals in
circumstances that change over time. The adaptation to the conditions of realizing a goal
depends on previous experience; hence self-regulation is a cyclical process which significantly
determines the characteristics of emotional development. The aim of this research was to
determine the relationship between self-regulation skills and satisfaction with academic
support in students with disability. The sample included 84 students with disability (visual
impairment, hearing impairment, motor disorder, chronic illness and specific learning
disability). The Questionnaire on students with disability satisfaction with academic support
and the Questionnaire for assessing self-regulation were used in this research. Descriptive
statistics and Variance analysis were used in the analysis of the obtained data. By monitoring
the achievements on the questionnaire for assessing self-regulation subscales, it was
determined that planning represented the biggest problem for students with disability (M =
27.98; Min = 19; Маx = 37), while they had the least problems with the assessment of plan
implementation (M = 32.69; Min = 19; Маx = 42). Students who assessed self-regulation skills
more positively were more satisfied with academic support at the University in Serbia (р =
0.008). With regard to specific domains, students who faced fewer difficulties in looking for
options (р = 0.005), planning (p = 0.035), and plan implementation (p = 0.023) assessed the
quality of academic support at the University more positively. Systematization of data on the
relation between self-regulation skills and satisfaction with academic support can contribute
to the improvement of the position of students with disabilities at university. With planning
being their biggest, and plan implementation their least problem, it can be concluded that
the lack of plans makes their implementation easier.
PB  - Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation
C3  - Zbornik radova - 10. Međunarodni naučni skup „Specijalna edukacija i rehabilitacija danas“, Beograd, Srbija, 25–26. 10.2019.
T1  - Samoregulacija i zadovoljstvo akademskom podrškom kod studenata sa invaliditetom
T1  - Self-regulation and satisfaction with academic support in Students with disability
EP  - 85
SP  - 79
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4093
ER  - 

@conference{
author = "Vučinić, Vesna and Stanimirović, Dragana and Anđelković, Marija and Filajdić, Milica",
year = "2019",
abstract = "Samoregulacija predstavlja sposobnost upravljanja ponašanjem u procesu
ostvarivanja ciljeva u okolnostima koje se vremenom menjaju. Imajući u vidu da
prilagođavanje na uslove realizacije cilja zavisi od prethodnog iskustva, samoregulacija
je cikličan proces koji bitno određuje karakteristike emocionalnog razvoja.
Cilj istraživanja je utvrđivanje odnosa između veština samoregulacije i zadovoljstva
akademskom podrškom kod studenata sa invaliditetom. Uzorkom su
obuhvaćena 84 studenta sa invaliditetom (oštećenjem vida, oštećenjem sluha,
motoričkim poremećajem, hroničnim oboljenjem i specifičnim teškoćama učenja).
U istraživanju je korišćen Upitnik zadovoljstva studenata sa invaliditetom
akademskom podrškom i Upitnik za procenu samoregulacije. U obradi dobijenih
podataka korišćena je deskriptivna statistika i analiza varijanse. Praćenjem
postignuća na subskalama Upitnika za procenu samoregulacije zaključeno je da
studentima sa invaliditetom najveći problem predstavlja planiranje (AS = 27,98;
Min = 19; Max = 37), a najmanje teškoća se javlja kod procene sprovođenja
plana (AS = 32,69; Min = 19; Max = 42). Studenti koji pozitivnije procenjuju veštine
samoregulacije zadovoljniji su akademskom podrškom na univerzitetu (p =
0,008). Posmatrano po domenima, studenti koji se suočavaju sa manje teškoća
u veštinama traženja opcija (p = 0,005), aktivnostima planiranja (p = 0,035) i
implementacije plana (p = 0,023) pozitivnije procenjuju kvalitet akademske podrške
dobijene na univerzitetu. Sistematizacija podataka o odnosu između veština
samoregulacije i zadovoljstva akademskom podrškom može da doprinese
unapređenju položaja studenata sa invaliditetom na univerzitetu. Kako im najveći
problem predstavlja planiranje, a najmanji sprovođenje plana, moglo bi se
zaključiti da im manjak planova i olakšava njihovu realizaciju., Self-regulation is the ability to manage behavior in the process of achieving goals in
circumstances that change over time. The adaptation to the conditions of realizing a goal
depends on previous experience; hence self-regulation is a cyclical process which significantly
determines the characteristics of emotional development. The aim of this research was to
determine the relationship between self-regulation skills and satisfaction with academic
support in students with disability. The sample included 84 students with disability (visual
impairment, hearing impairment, motor disorder, chronic illness and specific learning
disability). The Questionnaire on students with disability satisfaction with academic support
and the Questionnaire for assessing self-regulation were used in this research. Descriptive
statistics and Variance analysis were used in the analysis of the obtained data. By monitoring
the achievements on the questionnaire for assessing self-regulation subscales, it was
determined that planning represented the biggest problem for students with disability (M =
27.98; Min = 19; Маx = 37), while they had the least problems with the assessment of plan
implementation (M = 32.69; Min = 19; Маx = 42). Students who assessed self-regulation skills
more positively were more satisfied with academic support at the University in Serbia (р =
0.008). With regard to specific domains, students who faced fewer difficulties in looking for
options (р = 0.005), planning (p = 0.035), and plan implementation (p = 0.023) assessed the
quality of academic support at the University more positively. Systematization of data on the
relation between self-regulation skills and satisfaction with academic support can contribute
to the improvement of the position of students with disabilities at university. With planning
being their biggest, and plan implementation their least problem, it can be concluded that
the lack of plans makes their implementation easier.",
publisher = "Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation",
journal = "Zbornik radova - 10. Međunarodni naučni skup „Specijalna edukacija i rehabilitacija danas“, Beograd, Srbija, 25–26. 10.2019.",
title = "Samoregulacija i zadovoljstvo akademskom podrškom kod studenata sa invaliditetom, Self-regulation and satisfaction with academic support in Students with disability",
pages = "85-79",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4093"
}

Vučinić, V., Stanimirović, D., Anđelković, M.,& Filajdić, M.. (2019). Samoregulacija i zadovoljstvo akademskom podrškom kod studenata sa invaliditetom. in Zbornik radova - 10. Međunarodni naučni skup „Specijalna edukacija i rehabilitacija danas“, Beograd, Srbija, 25–26. 10.2019.
Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation., 79-85.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4093

Vučinić V, Stanimirović D, Anđelković M, Filajdić M. Samoregulacija i zadovoljstvo akademskom podrškom kod studenata sa invaliditetom. in Zbornik radova - 10. Međunarodni naučni skup „Specijalna edukacija i rehabilitacija danas“, Beograd, Srbija, 25–26. 10.2019.. 2019;:79-85.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4093 .

Vučinić, Vesna, Stanimirović, Dragana, Anđelković, Marija, Filajdić, Milica, "Samoregulacija i zadovoljstvo akademskom podrškom kod studenata sa invaliditetom" in Zbornik radova - 10. Međunarodni naučni skup „Specijalna edukacija i rehabilitacija danas“, Beograd, Srbija, 25–26. 10.2019. (2019):79-85,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4093 .

TY  - CONF
AU  - Jablan, Branka
AU  - Stanimirov, Ksenija
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Mijić, Jelena
PY  - 2019
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/3203
C3  - Tematski zbornik
T1  - Mišljenje nastavnika predmetne nastave o uključivanju dece sa smetnjama u razvoju u inkluzivno obrazovanje
EP  - 154
SP  - 143
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3203
ER  - 

@conference{
author = "Jablan, Branka and Stanimirov, Ksenija and Stanimirović, Dragana and Mijić, Jelena",
year = "2019",
journal = "Tematski zbornik",
title = "Mišljenje nastavnika predmetne nastave o uključivanju dece sa smetnjama u razvoju u inkluzivno obrazovanje",
pages = "154-143",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3203"
}

Jablan, B., Stanimirov, K., Stanimirović, D.,& Mijić, J.. (2019). Mišljenje nastavnika predmetne nastave o uključivanju dece sa smetnjama u razvoju u inkluzivno obrazovanje. in Tematski zbornik, 143-154.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3203

Jablan B, Stanimirov K, Stanimirović D, Mijić J. Mišljenje nastavnika predmetne nastave o uključivanju dece sa smetnjama u razvoju u inkluzivno obrazovanje. in Tematski zbornik. 2019;:143-154.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3203 .

Jablan, Branka, Stanimirov, Ksenija, Stanimirović, Dragana, Mijić, Jelena, "Mišljenje nastavnika predmetne nastave o uključivanju dece sa smetnjama u razvoju u inkluzivno obrazovanje" in Tematski zbornik (2019):143-154,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3203 .

TY  - JOUR
AU  - Jablan, Branka
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Vučinić, Vesna
AU  - Pešić, Dragana
PY  - 2019
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/1198
AB  - Self-efficacy is defined as one's belief in one's own capacities which determines one's feelings, way of thinking, reacting in certain contexts, and influences self-motivation. Teachers with a higher level of self-efficacy are more motivated, persistent, self-confident, they accept and apply new teaching methods, and are more open to accepting students with disabilities in their class. Self-efficacy in students studying to become teachers can affect their readiness for future work. The aim of this research was to determine how special education and rehabilitation students perceive self-efficacy with regard to skills which are important in inclusive education. We were interested in which domains special education and rehabilitation students felt well prepared, and in which they needed additional or different training for efficient work in inclusive education. The sample included 133 special education and rehabilitation students (master academic studies and the final year of undergraduate academic studies) studying at the University of Belgrade (N=45), University of Novi Sad (N=46), and University of Zagreb (N=42). The data was collected during two academic years. Two scales were used for collecting data: "Teachers' efficacy in inclusive practice", and "Self-efficacy of special educators and rehabilitators in supporting a student with visual impairment in an inclusive school". The results showed that special education and rehabilitation students, finishing their final year of undergraduate academic studies or master academic studies, perceived a high level of self-efficacy for working in inclusive education (the scores were significantly above 4.33 for both instruments on all subscales), and that there were statistically significant differences among students from three universities/ modules in perceiving self-efficacy in supporting a student with visual impairment in an inclusive school.
AB  - Samoefkasnost se defniše kao verovanje osobe u sopstvene kapacitete, koje određuje njena osećanja, razmišljanje, reagovanje u određenom kontekstu i utiče na samomotivaciju. Nastavnici sa višim stepenom samoefkasnosti su motivisaniji, istrajniji u radu, imaju više samopouzdanja, prihvataju i primenjuju nove metode rada i pokazuju viši nivo spremnosti za prihvatanje učenika sa smetnjama u razvoju u svoje razrede. Doživljaj samoefkasnosti kod studenata koji se školuju za nastavničke profesije može da utiče na spremnost za budući rad. Cilj istraživanja je bio da se utvrdi kako studenti specijalne edukacije i rehabilitacije opažaju samoefkasnost u pogledu veština koje su važne za inkluzivno obrazovanje. Zanimalo nas je u kojim se domenima studenti specijalne edukacije i rehabilitacije osećaju spremnim, a u kojim im je potrebno dodatno ili drugačije podučavanje za efkasan rad u inkluzivnom obrazovanju. Uzorkom su obuhvaćena 133 studenta master i završne godine osnovnih akademskih studija specijalne edukacije i rehabilitacije sa Univerziteta u Beogradu (N=45), Univerziteta u Novom Sadu (N=46) i Sveučilišta u Zagrebu (N=42). Podaci su prikupljeni tokom dve školske godine. Za prikupljanje podataka korišćene su dve skale: "Efkasnost nastavnika u inkluzivnoj praksi" i "Samoefkasnost specijalnog edukatora i rehabilitatora u podršci učeniku s oštećenjem vida i okruženju u inkluzivnoj školi". Rezultati su pokazali da studenti završne godine osnovnih i master akademskih studija specijalne edukacije i rehabilitacije opažaju visok stepen samoefkasnosti za rad u inkluzivnom obrazovanju (za oba instrumenta, na svim subskalama skorovi su znatno iznad 4,33), kao i da postoje statistički značajne razlike između studenata sa tri univerziteta/modula u opažanju samoefkasnosti u podršci učeniku s oštećenjem vida i okruženju u inkluzivnoj školi.
PB  - Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd
T2  - Specijalna edukacija i rehabilitacija
T1  - How special education and rehabilitation students perceive self-efficacy for working in inclusive schools
T1  - Opažanje samoefikasnosti studenata specijalne edukacije I rehabilitacije za rad u inkluzivnoj školi
EP  - 84
IS  - 1
SP  - 63
VL  - 18
DO  - 10.5937/specedreh18-19832
ER  - 

@article{
author = "Jablan, Branka and Stanimirović, Dragana and Vučinić, Vesna and Pešić, Dragana",
year = "2019",
abstract = "Self-efficacy is defined as one's belief in one's own capacities which determines one's feelings, way of thinking, reacting in certain contexts, and influences self-motivation. Teachers with a higher level of self-efficacy are more motivated, persistent, self-confident, they accept and apply new teaching methods, and are more open to accepting students with disabilities in their class. Self-efficacy in students studying to become teachers can affect their readiness for future work. The aim of this research was to determine how special education and rehabilitation students perceive self-efficacy with regard to skills which are important in inclusive education. We were interested in which domains special education and rehabilitation students felt well prepared, and in which they needed additional or different training for efficient work in inclusive education. The sample included 133 special education and rehabilitation students (master academic studies and the final year of undergraduate academic studies) studying at the University of Belgrade (N=45), University of Novi Sad (N=46), and University of Zagreb (N=42). The data was collected during two academic years. Two scales were used for collecting data: "Teachers' efficacy in inclusive practice", and "Self-efficacy of special educators and rehabilitators in supporting a student with visual impairment in an inclusive school". The results showed that special education and rehabilitation students, finishing their final year of undergraduate academic studies or master academic studies, perceived a high level of self-efficacy for working in inclusive education (the scores were significantly above 4.33 for both instruments on all subscales), and that there were statistically significant differences among students from three universities/ modules in perceiving self-efficacy in supporting a student with visual impairment in an inclusive school., Samoefkasnost se defniše kao verovanje osobe u sopstvene kapacitete, koje određuje njena osećanja, razmišljanje, reagovanje u određenom kontekstu i utiče na samomotivaciju. Nastavnici sa višim stepenom samoefkasnosti su motivisaniji, istrajniji u radu, imaju više samopouzdanja, prihvataju i primenjuju nove metode rada i pokazuju viši nivo spremnosti za prihvatanje učenika sa smetnjama u razvoju u svoje razrede. Doživljaj samoefkasnosti kod studenata koji se školuju za nastavničke profesije može da utiče na spremnost za budući rad. Cilj istraživanja je bio da se utvrdi kako studenti specijalne edukacije i rehabilitacije opažaju samoefkasnost u pogledu veština koje su važne za inkluzivno obrazovanje. Zanimalo nas je u kojim se domenima studenti specijalne edukacije i rehabilitacije osećaju spremnim, a u kojim im je potrebno dodatno ili drugačije podučavanje za efkasan rad u inkluzivnom obrazovanju. Uzorkom su obuhvaćena 133 studenta master i završne godine osnovnih akademskih studija specijalne edukacije i rehabilitacije sa Univerziteta u Beogradu (N=45), Univerziteta u Novom Sadu (N=46) i Sveučilišta u Zagrebu (N=42). Podaci su prikupljeni tokom dve školske godine. Za prikupljanje podataka korišćene su dve skale: "Efkasnost nastavnika u inkluzivnoj praksi" i "Samoefkasnost specijalnog edukatora i rehabilitatora u podršci učeniku s oštećenjem vida i okruženju u inkluzivnoj školi". Rezultati su pokazali da studenti završne godine osnovnih i master akademskih studija specijalne edukacije i rehabilitacije opažaju visok stepen samoefkasnosti za rad u inkluzivnom obrazovanju (za oba instrumenta, na svim subskalama skorovi su znatno iznad 4,33), kao i da postoje statistički značajne razlike između studenata sa tri univerziteta/modula u opažanju samoefkasnosti u podršci učeniku s oštećenjem vida i okruženju u inkluzivnoj školi.",
publisher = "Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd",
journal = "Specijalna edukacija i rehabilitacija",
title = "How special education and rehabilitation students perceive self-efficacy for working in inclusive schools, Opažanje samoefikasnosti studenata specijalne edukacije I rehabilitacije za rad u inkluzivnoj školi",
pages = "84-63",
number = "1",
volume = "18",
doi = "10.5937/specedreh18-19832"
}

Jablan, B., Stanimirović, D., Vučinić, V.,& Pešić, D.. (2019). How special education and rehabilitation students perceive self-efficacy for working in inclusive schools. in Specijalna edukacija i rehabilitacija
Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd., 18(1), 63-84.
https://doi.org/10.5937/specedreh18-19832

Jablan B, Stanimirović D, Vučinić V, Pešić D. How special education and rehabilitation students perceive self-efficacy for working in inclusive schools. in Specijalna edukacija i rehabilitacija. 2019;18(1):63-84.
doi:10.5937/specedreh18-19832 .

Jablan, Branka, Stanimirović, Dragana, Vučinić, Vesna, Pešić, Dragana, "How special education and rehabilitation students perceive self-efficacy for working in inclusive schools" in Specijalna edukacija i rehabilitacija, 18, no. 1 (2019):63-84,
https://doi.org/10.5937/specedreh18-19832 . .

TY  - CONF
AU  - Jablan, Branka
AU  - Stanimirov, Ksenija
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Mijić, Jelena
PY  - 2019
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/3042
AB  - Samoprocena nastavnika je postupak kojim se vrednuje sopstvena nastavna
praksa i dobija odgovor na pitanje da li su aktivnosti koje nastavnici realizuju
adekvatne, dovoljno efikasne i efektivne za rad sa decom. Postoji mnogo aspekata
samoprocene nastavnika, a cilj ovog rada je samoprocena kompetencija i
pripremljenosti nastavnika srednjih škola za rad sa učenicima sa smetnjama u
razvoju u inkluzivnom odeljenju.
Uzorak su činila 44 nastavnika srednjih škola. U istraživanju je
korišćena skala Moje mišljenje o inkluziji (My Thinking About Inclusion Scale –
MTAI, Stoiber, Gettinger & Goetz, 1998).
Rezultati dobijeni na subskali Samoprocena kompetencija svrstavaju
nastavnike iz našeg istraživanja u kategoriju sa umereno ili srednje negativnom
samoprocenom kompetencija za rad sa učenicima sa smetnjama u razvoju.
Nastavnici smatraju da su pripremljeni za rad sa učenicima sa lakšim oblicima
smetnji, ali da učenicima koji imaju teže oblike ometenosti ne mogu da pruže
adekvatno obrazovanje. Na subskali Samoprocena pripremljenosti rezultati ukazuju na
umereno negativnu samoprocenu pripremljenosti za rad sa učenicima sa smetnjama
u razvoju. Nastavnici smatraju da su najbolje pripremljeni za prilagođavanje
nastavnog plana i programa, ohrabrivanje učešća u malim grupama i ohrabrivanje
socijalne interakcije, a najmanje pripremljeni za primenu tehnika za
kontrolisanje problema u ponašanju i tehnika za procenu.
PB  - Društvo defektologa Srbije
C3  - Zbornik rezimea sa stručno-naučne konferencije Dani defektologa Srbije
T1  - Samoprocena kompetencija i pripremljenosti nastavnika srednjih škola za rad u inkluzivnom odeljenju
EP  - 254
SP  - 254
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3042
ER  - 

@conference{
author = "Jablan, Branka and Stanimirov, Ksenija and Stanimirović, Dragana and Mijić, Jelena",
year = "2019",
abstract = "Samoprocena nastavnika je postupak kojim se vrednuje sopstvena nastavna
praksa i dobija odgovor na pitanje da li su aktivnosti koje nastavnici realizuju
adekvatne, dovoljno efikasne i efektivne za rad sa decom. Postoji mnogo aspekata
samoprocene nastavnika, a cilj ovog rada je samoprocena kompetencija i
pripremljenosti nastavnika srednjih škola za rad sa učenicima sa smetnjama u
razvoju u inkluzivnom odeljenju.
Uzorak su činila 44 nastavnika srednjih škola. U istraživanju je
korišćena skala Moje mišljenje o inkluziji (My Thinking About Inclusion Scale –
MTAI, Stoiber, Gettinger & Goetz, 1998).
Rezultati dobijeni na subskali Samoprocena kompetencija svrstavaju
nastavnike iz našeg istraživanja u kategoriju sa umereno ili srednje negativnom
samoprocenom kompetencija za rad sa učenicima sa smetnjama u razvoju.
Nastavnici smatraju da su pripremljeni za rad sa učenicima sa lakšim oblicima
smetnji, ali da učenicima koji imaju teže oblike ometenosti ne mogu da pruže
adekvatno obrazovanje. Na subskali Samoprocena pripremljenosti rezultati ukazuju na
umereno negativnu samoprocenu pripremljenosti za rad sa učenicima sa smetnjama
u razvoju. Nastavnici smatraju da su najbolje pripremljeni za prilagođavanje
nastavnog plana i programa, ohrabrivanje učešća u malim grupama i ohrabrivanje
socijalne interakcije, a najmanje pripremljeni za primenu tehnika za
kontrolisanje problema u ponašanju i tehnika za procenu.",
publisher = "Društvo defektologa Srbije",
journal = "Zbornik rezimea sa stručno-naučne konferencije Dani defektologa Srbije",
title = "Samoprocena kompetencija i pripremljenosti nastavnika srednjih škola za rad u inkluzivnom odeljenju",
pages = "254-254",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3042"
}

Jablan, B., Stanimirov, K., Stanimirović, D.,& Mijić, J.. (2019). Samoprocena kompetencija i pripremljenosti nastavnika srednjih škola za rad u inkluzivnom odeljenju. in Zbornik rezimea sa stručno-naučne konferencije Dani defektologa Srbije
Društvo defektologa Srbije., 254-254.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3042

Jablan B, Stanimirov K, Stanimirović D, Mijić J. Samoprocena kompetencija i pripremljenosti nastavnika srednjih škola za rad u inkluzivnom odeljenju. in Zbornik rezimea sa stručno-naučne konferencije Dani defektologa Srbije. 2019;:254-254.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3042 .

Jablan, Branka, Stanimirov, Ksenija, Stanimirović, Dragana, Mijić, Jelena, "Samoprocena kompetencija i pripremljenosti nastavnika srednjih škola za rad u inkluzivnom odeljenju" in Zbornik rezimea sa stručno-naučne konferencije Dani defektologa Srbije (2019):254-254,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3042 .

TY  - JOUR
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Veselinović, Bojana
AU  - Dimoski, Sanja
PY  - 2018
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/1144
AB  - Social distance is operationalized as the willingness of respondents to accept or reject a particular social relationship with members of the target group. Comparison of available empirical findings on the social distance towards the blind at several points of time did not lead to unambiguous conclusions. Therefore, we fully repeated the research from 1983. The aim was to determine the changes in the order of questions in the scale and the differences in social distance toward the blind for the complete scale and each of the items in the studies conducted in 1983 and 2016. In both studies the same modified Bogardus scale was used in a quota sample of adults. The results show that the closest social relationships (marriage and intimate relationships) are still at the top of the scale. Several items in the scale have changed ranking significantly (superiors at work, sharing hotel rooms, killing blind-born children). Values of the Chi-square test showed that there are significant differences in the complete scale and in the following relations: sharing hotel rooms (significantly increased distance), child marriage, child education, help in the street, municipality councilor, superiors at work, living in special institutions (significant reduction in distance). Qualitative analysis showed that the motivational basis for accepting and rejecting relationships with blind persons is less irrational today than three decades ago. Although smaller social distance in the recent study can partly be attributed to a lower degree of aggressiveness of respondents compared to that from the previous study, the fact that the explanations of answers today are far more rational than three decades ago shows that positive changes have actually occurred.
AB  - Socijalna distanca se operacionalizuje kao spremnost ispitanika da prihvati ili odbaci određene socijalne odnose s pripadnicima ciljne grupe. Poređenje raspoloživih empirijskih nalaza o socijalnoj distanci prema slepim osobama u nekoliko vremenskih trenutaka nije dovelo do jednoznačnih zaključaka. Stoga smo u potpunosti ponovili jedno istraživanje iz 1983. godine. Cilj istraživanja je utvrđivanje promena u stepenu spremnosti većinske populacije da prihvati neke socijalne relacije sa slepim osobama. Realizovan je na osnovu poređenja ranga/redosleda pitanja iz istraživanja sprovedenih 1983. i 2016. godine i razlika u socijalnoj distanci prema slepim osobama za skalu u celini i za svaki od ajtema u ova dva istraživanja. U oba istraživanja primenjena je ista modifikovana Bogardusova skala na kvotnom uzorku odraslih osoba. Rezultati pokazuju da su u vrhu skale i dalje najprisniji socijalni odnosi (brak i intimni odnosi). Nekoliko ajtema je bitno promenilo rang u skali (pretpostavljeni na poslu, deljenje hotelske sobe, ubijanje sleporođene dece). Vrednosti Hi-kvadrat testa podudaranja pokazuju da postoje značajne razlike za skalu u celini i relacije: deljenje hotelske sobe (značajno povećana distanca), brak deteta, obrazovanje i vaspitanje deteta, pomoć na ulici, odbornik u opštini, pretpostavljeni na poslu, život u specijalnim ustanovama (značajno smanjena distanca). Kvalitativna analiza je pokazala da je motivaciona osnova za prihvatanje i odbacivanje socijalnih odnosa sa slepim osobama danas manje iracionalna nego pre tri decenije. Iako se manja socijalna distanca u novijoj studiji delom može pripisati nižem stepenu agresivnosti ispitanika u poređenju sa onima iz prethodne studije, činjenica da su obrazloženja odgovora danas mnogo racionalnija nego pre tri decenije pokazuje da je zaista došlo do pozitivnih promena.
PB  - Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd
T2  - Specijalna edukacija i rehabilitacija
T1  - Social distance of general population towards the blind three decades ago and today
T1  - Socijalna distanca većinske populacije prema slepim osobama pre tri decenije i danas
EP  - 101
IS  - 1
SP  - 81
VL  - 17
DO  - 10.5937/specedreh17-15843
ER  - 

@article{
author = "Stanimirović, Dragana and Veselinović, Bojana and Dimoski, Sanja",
year = "2018",
abstract = "Social distance is operationalized as the willingness of respondents to accept or reject a particular social relationship with members of the target group. Comparison of available empirical findings on the social distance towards the blind at several points of time did not lead to unambiguous conclusions. Therefore, we fully repeated the research from 1983. The aim was to determine the changes in the order of questions in the scale and the differences in social distance toward the blind for the complete scale and each of the items in the studies conducted in 1983 and 2016. In both studies the same modified Bogardus scale was used in a quota sample of adults. The results show that the closest social relationships (marriage and intimate relationships) are still at the top of the scale. Several items in the scale have changed ranking significantly (superiors at work, sharing hotel rooms, killing blind-born children). Values of the Chi-square test showed that there are significant differences in the complete scale and in the following relations: sharing hotel rooms (significantly increased distance), child marriage, child education, help in the street, municipality councilor, superiors at work, living in special institutions (significant reduction in distance). Qualitative analysis showed that the motivational basis for accepting and rejecting relationships with blind persons is less irrational today than three decades ago. Although smaller social distance in the recent study can partly be attributed to a lower degree of aggressiveness of respondents compared to that from the previous study, the fact that the explanations of answers today are far more rational than three decades ago shows that positive changes have actually occurred., Socijalna distanca se operacionalizuje kao spremnost ispitanika da prihvati ili odbaci određene socijalne odnose s pripadnicima ciljne grupe. Poređenje raspoloživih empirijskih nalaza o socijalnoj distanci prema slepim osobama u nekoliko vremenskih trenutaka nije dovelo do jednoznačnih zaključaka. Stoga smo u potpunosti ponovili jedno istraživanje iz 1983. godine. Cilj istraživanja je utvrđivanje promena u stepenu spremnosti većinske populacije da prihvati neke socijalne relacije sa slepim osobama. Realizovan je na osnovu poređenja ranga/redosleda pitanja iz istraživanja sprovedenih 1983. i 2016. godine i razlika u socijalnoj distanci prema slepim osobama za skalu u celini i za svaki od ajtema u ova dva istraživanja. U oba istraživanja primenjena je ista modifikovana Bogardusova skala na kvotnom uzorku odraslih osoba. Rezultati pokazuju da su u vrhu skale i dalje najprisniji socijalni odnosi (brak i intimni odnosi). Nekoliko ajtema je bitno promenilo rang u skali (pretpostavljeni na poslu, deljenje hotelske sobe, ubijanje sleporođene dece). Vrednosti Hi-kvadrat testa podudaranja pokazuju da postoje značajne razlike za skalu u celini i relacije: deljenje hotelske sobe (značajno povećana distanca), brak deteta, obrazovanje i vaspitanje deteta, pomoć na ulici, odbornik u opštini, pretpostavljeni na poslu, život u specijalnim ustanovama (značajno smanjena distanca). Kvalitativna analiza je pokazala da je motivaciona osnova za prihvatanje i odbacivanje socijalnih odnosa sa slepim osobama danas manje iracionalna nego pre tri decenije. Iako se manja socijalna distanca u novijoj studiji delom može pripisati nižem stepenu agresivnosti ispitanika u poređenju sa onima iz prethodne studije, činjenica da su obrazloženja odgovora danas mnogo racionalnija nego pre tri decenije pokazuje da je zaista došlo do pozitivnih promena.",
publisher = "Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd",
journal = "Specijalna edukacija i rehabilitacija",
title = "Social distance of general population towards the blind three decades ago and today, Socijalna distanca većinske populacije prema slepim osobama pre tri decenije i danas",
pages = "101-81",
number = "1",
volume = "17",
doi = "10.5937/specedreh17-15843"
}

Stanimirović, D., Veselinović, B.,& Dimoski, S.. (2018). Social distance of general population towards the blind three decades ago and today. in Specijalna edukacija i rehabilitacija
Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd., 17(1), 81-101.
https://doi.org/10.5937/specedreh17-15843

Stanimirović D, Veselinović B, Dimoski S. Social distance of general population towards the blind three decades ago and today. in Specijalna edukacija i rehabilitacija. 2018;17(1):81-101.
doi:10.5937/specedreh17-15843 .

Stanimirović, Dragana, Veselinović, Bojana, Dimoski, Sanja, "Social distance of general population towards the blind three decades ago and today" in Specijalna edukacija i rehabilitacija, 17, no. 1 (2018):81-101,
https://doi.org/10.5937/specedreh17-15843 . .

TY  - CONF
AU  - Jablan, Branka
AU  - Stanimirov, Ksenija
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Filipović, Filip
PY  - 2018
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/2922
AB  - Strabizam je jedan od najčešćih vizuelnih poremećaja u ranom detinjstvu. Zbog svoje vidljivosti
i funkcionalnih smetnji do kojih dovodi, može negativno uticati na sliku koju osoba ima o sebi,
kao i na njen kvalitet života. Prisutan nesimetričan položaj bulbusa može da oteža
uspostavljanje kontakta očima, što se negativno odražava na stupanje u socijalne interakcije.
Takođe, ograničenja u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, u psihosocijalnom funkcionisanju i
u stepenu realizacije životnih navika mogu biti posledica prisutnog strabizma. Cilj istraživanja
je bio da se utvrde interkorelacije između kvaliteta života i životnih navika kod osoba sa
strabizmom. Uzorak su činile 33 odrasle osobe (17 ispitanika i 16 ispitanica) sa dijagnozom
manifestnog strabizma. Istraživanje je obavljeno u Beogradu, u Kliničkom centru Srbije, na
Odeljenju za strabizam i ambliopiju. Za prikupljanje podataka korišćeni su Upitnik za
prikupljanje sociodemografskih podataka, Skala za procenu kvaliteta života odraslih osoba sa
strabizmom i Skala za procenu životnih navika. Utvrđeno je da postoje pozitivne korelacije
između svih podskala i ukupnih skorova na skali Kvaliteta života i Životnih navika, osim
između funkcionalne percepcije sebe i nivoa zadovoljstva; nivoa ostvarenja i nivoa
zadovoljstva; psihosocijalne percepcije sebe i domena ishrana; funkcionalne percepcije sebe i
domena ishrana; funkcionalne percepcije sebe i domena lična higijena; funkcionalne percepcije
sebe i domena stanovanje. Dobijeni rezultati ukazuju da sa porastom kvaliteta života raste i
stepen ostvarenja životnih navika.
AB  - Strabismus is one of the most common visual impairment in both early childhood and
adulthood. Because of its visibility, but also because of the functional limitations which can be
caused by the presence of strabismus, this impairment can have negative impact on person’s
self-concept, as well as on quality of life. Present ocular misalignment can make eye contact
harder, which reflects negatively on social interactions. Limitations in various fields, e.g. in
carrying out everyday activities, in psychosocial functioning and in a degree of realization of
life habits, can all be consequences of the presence of strabismus. Goal of this paper was to
determine intercorrelations between quality of life and life habits in adults with strabismus.
Sample consisted of 33 adults (17 male and 16 female respondents) with manifest strabismus
diagnosis. Research was conducted in Belgrade, in Clinical center of Serbia, in the Department
for strabismus and amblyopia. Following instruments were used: Sociodemographic
questionnaire, The Adult Strabismus Questionnaire – AS-20 and Assessment of Life Habits –
LIFE-H. Research showed that there are positive correlations between all subscales and general
scores on the Quality of life and Life habits scales, except between: function subscale and satisfaction level; level of accomplishment and satisfaction level; psychosocial subscale and
nutrition domain; function subscale and nutrition domain; function subscale and personal care
domain; function subscale and housing domain. Obtained results showed that, with the increase
of quality of life, the degree of life habits’ realization is also increasing
PB  - Udruženje za podršku i kreativni razvoj djece i mladih
PB  - Univerzitet u Tuzli Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet
C3  - Zbornik radova
C3  - IX Međunarodna naučno-stručna konfrenecija
„Unapređenje kvalitete života djece i mladih“
22. - 24. 06. 2018. godine, Harkanj, Mađarska
T1  - Kvalitet života i životne navike kod odraslih osoba sa strabizmom
T1  - Quality of life and life habits in adults with
Strabismus
EP  - 369
SP  - 359
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2922
ER  - 

@conference{
author = "Jablan, Branka and Stanimirov, Ksenija and Stanimirović, Dragana and Filipović, Filip",
year = "2018",
abstract = "Strabizam je jedan od najčešćih vizuelnih poremećaja u ranom detinjstvu. Zbog svoje vidljivosti
i funkcionalnih smetnji do kojih dovodi, može negativno uticati na sliku koju osoba ima o sebi,
kao i na njen kvalitet života. Prisutan nesimetričan položaj bulbusa može da oteža
uspostavljanje kontakta očima, što se negativno odražava na stupanje u socijalne interakcije.
Takođe, ograničenja u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, u psihosocijalnom funkcionisanju i
u stepenu realizacije životnih navika mogu biti posledica prisutnog strabizma. Cilj istraživanja
je bio da se utvrde interkorelacije između kvaliteta života i životnih navika kod osoba sa
strabizmom. Uzorak su činile 33 odrasle osobe (17 ispitanika i 16 ispitanica) sa dijagnozom
manifestnog strabizma. Istraživanje je obavljeno u Beogradu, u Kliničkom centru Srbije, na
Odeljenju za strabizam i ambliopiju. Za prikupljanje podataka korišćeni su Upitnik za
prikupljanje sociodemografskih podataka, Skala za procenu kvaliteta života odraslih osoba sa
strabizmom i Skala za procenu životnih navika. Utvrđeno je da postoje pozitivne korelacije
između svih podskala i ukupnih skorova na skali Kvaliteta života i Životnih navika, osim
između funkcionalne percepcije sebe i nivoa zadovoljstva; nivoa ostvarenja i nivoa
zadovoljstva; psihosocijalne percepcije sebe i domena ishrana; funkcionalne percepcije sebe i
domena ishrana; funkcionalne percepcije sebe i domena lična higijena; funkcionalne percepcije
sebe i domena stanovanje. Dobijeni rezultati ukazuju da sa porastom kvaliteta života raste i
stepen ostvarenja životnih navika., Strabismus is one of the most common visual impairment in both early childhood and
adulthood. Because of its visibility, but also because of the functional limitations which can be
caused by the presence of strabismus, this impairment can have negative impact on person’s
self-concept, as well as on quality of life. Present ocular misalignment can make eye contact
harder, which reflects negatively on social interactions. Limitations in various fields, e.g. in
carrying out everyday activities, in psychosocial functioning and in a degree of realization of
life habits, can all be consequences of the presence of strabismus. Goal of this paper was to
determine intercorrelations between quality of life and life habits in adults with strabismus.
Sample consisted of 33 adults (17 male and 16 female respondents) with manifest strabismus
diagnosis. Research was conducted in Belgrade, in Clinical center of Serbia, in the Department
for strabismus and amblyopia. Following instruments were used: Sociodemographic
questionnaire, The Adult Strabismus Questionnaire – AS-20 and Assessment of Life Habits –
LIFE-H. Research showed that there are positive correlations between all subscales and general
scores on the Quality of life and Life habits scales, except between: function subscale and satisfaction level; level of accomplishment and satisfaction level; psychosocial subscale and
nutrition domain; function subscale and nutrition domain; function subscale and personal care
domain; function subscale and housing domain. Obtained results showed that, with the increase
of quality of life, the degree of life habits’ realization is also increasing",
publisher = "Udruženje za podršku i kreativni razvoj djece i mladih, Univerzitet u Tuzli Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet",
journal = "Zbornik radova, IX Međunarodna naučno-stručna konfrenecija
„Unapređenje kvalitete života djece i mladih“
22. - 24. 06. 2018. godine, Harkanj, Mađarska",
title = "Kvalitet života i životne navike kod odraslih osoba sa strabizmom, Quality of life and life habits in adults with
Strabismus",
pages = "369-359",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2922"
}

Jablan, B., Stanimirov, K., Stanimirović, D.,& Filipović, F.. (2018). Kvalitet života i životne navike kod odraslih osoba sa strabizmom. in Zbornik radova
Udruženje za podršku i kreativni razvoj djece i mladih., 359-369.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2922

Jablan B, Stanimirov K, Stanimirović D, Filipović F. Kvalitet života i životne navike kod odraslih osoba sa strabizmom. in Zbornik radova. 2018;:359-369.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2922 .

Jablan, Branka, Stanimirov, Ksenija, Stanimirović, Dragana, Filipović, Filip, "Kvalitet života i životne navike kod odraslih osoba sa strabizmom" in Zbornik radova (2018):359-369,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2922 .

TY  - CONF
AU  - Vučinić, Vesna
AU  - Anđelković, Marija
AU  - Stanimirov, Ksenija
AU  - Stanimirović, Dragana
PY  - 2018
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/2953
AB  - Brojna istraživanja i rezultati kliničke prakse konstantno pokazuju da je
kod dece sa cerebralnom paralizom (CP) najučestaliji oblik oštećenja vida
cerebralno oštećenje (Cerebral Visual Impairment – CVI). Učestalost i težina
oštećenja vida je povezana sa težinom motoričkog oštećenja. Uzrok i vreme
(uzrast) kada je došlo do oštećenja odražavaju se na vizuelno funkcionisanje i
motoričke sposobnosti.
Procena vida i vizuelnih funkcija kod dece sa CP primarno obuhvata oštri-
nu vida, osetljivost za kontrast, vidno polje, pokrete očiju (brzi i spori) spo-
sobnost fokusiranja i greške refrakcije. Za sveobuhvatnu procenu vizuelnog
funkcionisanja i identifikaciju pozicije deteta na kontinuumu od nefunk-
cionalnog vida do tipičnog vizuelnog funkcionisanja desetak godina unazad
se koristi Skala CVI opseg (CVI Range). Ova skala omogućava evidentiranje pri-
sustva bihejvioranih karakteristika vezanih za CVI (npr. vizuelna latencija,
preferiranje boja itd.) i karakteristika vizuelnog funkcionisanja.
AB  - Numerous research studies and results of
clinical practice constantly indicate that
Cerebral Visual Impairment – CVI is the most
frequent visual impairment in children with
cerebral palsy. The incidence and severity
of the visual impairment is related to the
severity of the motor disorder. The cause and
time (age) when the disorder occurs affect
visual functioning and motor abilities.
The assessment of vision and visual functions
in children with CP primarily includes visual
acuity, contrast sensitivity, visual field,
eye movements (fast and slow), focusing
ability, and refraction errors. For about
a decade, the CVI Range Scale has been
used for a comprehensive assessment of
visual functioning and identification of
a child’s position on the continuum from
non-functional vision to typical visual
functioning. This scale enables determining
the presence of behavioral characteristics
related to cerebral visual impairment (e.g.
visual latency, color preference, etc.) and the
characteristics of visual functioning.
PB  - Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation
C3  - Zbornik radova - Nacionalni naučni skup
„Metode procene u specijalnoj edukaciji i
rehabilitaciji”, Beograd,Srbija, 24. decembar 2018.
T1  - Elementi procene vizuelnog funkcionisanja kod dece sa cerebralnom paralizom
T1  - Visual functioning assessment
elements in children with
cerebral palsy
EP  - 57
SP  - 51
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2953
ER  - 

@conference{
author = "Vučinić, Vesna and Anđelković, Marija and Stanimirov, Ksenija and Stanimirović, Dragana",
year = "2018",
abstract = "Brojna istraživanja i rezultati kliničke prakse konstantno pokazuju da je
kod dece sa cerebralnom paralizom (CP) najučestaliji oblik oštećenja vida
cerebralno oštećenje (Cerebral Visual Impairment – CVI). Učestalost i težina
oštećenja vida je povezana sa težinom motoričkog oštećenja. Uzrok i vreme
(uzrast) kada je došlo do oštećenja odražavaju se na vizuelno funkcionisanje i
motoričke sposobnosti.
Procena vida i vizuelnih funkcija kod dece sa CP primarno obuhvata oštri-
nu vida, osetljivost za kontrast, vidno polje, pokrete očiju (brzi i spori) spo-
sobnost fokusiranja i greške refrakcije. Za sveobuhvatnu procenu vizuelnog
funkcionisanja i identifikaciju pozicije deteta na kontinuumu od nefunk-
cionalnog vida do tipičnog vizuelnog funkcionisanja desetak godina unazad
se koristi Skala CVI opseg (CVI Range). Ova skala omogućava evidentiranje pri-
sustva bihejvioranih karakteristika vezanih za CVI (npr. vizuelna latencija,
preferiranje boja itd.) i karakteristika vizuelnog funkcionisanja., Numerous research studies and results of
clinical practice constantly indicate that
Cerebral Visual Impairment – CVI is the most
frequent visual impairment in children with
cerebral palsy. The incidence and severity
of the visual impairment is related to the
severity of the motor disorder. The cause and
time (age) when the disorder occurs affect
visual functioning and motor abilities.
The assessment of vision and visual functions
in children with CP primarily includes visual
acuity, contrast sensitivity, visual field,
eye movements (fast and slow), focusing
ability, and refraction errors. For about
a decade, the CVI Range Scale has been
used for a comprehensive assessment of
visual functioning and identification of
a child’s position on the continuum from
non-functional vision to typical visual
functioning. This scale enables determining
the presence of behavioral characteristics
related to cerebral visual impairment (e.g.
visual latency, color preference, etc.) and the
characteristics of visual functioning.",
publisher = "Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation",
journal = "Zbornik radova - Nacionalni naučni skup
„Metode procene u specijalnoj edukaciji i
rehabilitaciji”, Beograd,Srbija, 24. decembar 2018.",
title = "Elementi procene vizuelnog funkcionisanja kod dece sa cerebralnom paralizom, Visual functioning assessment
elements in children with
cerebral palsy",
pages = "57-51",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2953"
}

Vučinić, V., Anđelković, M., Stanimirov, K.,& Stanimirović, D.. (2018). Elementi procene vizuelnog funkcionisanja kod dece sa cerebralnom paralizom. in Zbornik radova - Nacionalni naučni skup
„Metode procene u specijalnoj edukaciji i
rehabilitaciji”, Beograd,Srbija, 24. decembar 2018.
Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation., 51-57.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2953

Vučinić V, Anđelković M, Stanimirov K, Stanimirović D. Elementi procene vizuelnog funkcionisanja kod dece sa cerebralnom paralizom. in Zbornik radova - Nacionalni naučni skup
„Metode procene u specijalnoj edukaciji i
rehabilitaciji”, Beograd,Srbija, 24. decembar 2018.. 2018;:51-57.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2953 .

Vučinić, Vesna, Anđelković, Marija, Stanimirov, Ksenija, Stanimirović, Dragana, "Elementi procene vizuelnog funkcionisanja kod dece sa cerebralnom paralizom" in Zbornik radova - Nacionalni naučni skup
„Metode procene u specijalnoj edukaciji i
rehabilitaciji”, Beograd,Srbija, 24. decembar 2018. (2018):51-57,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2953 .

TY  - CONF
AU  - Jablan, Branka
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Filipović, Filip
PY  - 2018
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/2849
AB  - Kvalitet života je višedimenzionalan konstrukt koji možemo
sagledati i definisati kroz zdravstveni status, opšte fizičko stanje,
psihološko prilagođavanje uslovima života i sredine, blagostanje,
zadovoljstvo životom i osećanjem sreće. Prema Svetskoj Zdravstvenoj
Organizaciji kvalitet života se posmatra i kao lična percepcija
sopstvenog načina života u kontekstu kulture, sistema vrednosti, težnji,
izgleda za budućnost, standarda i interesa.
Poznato je da osobe sa strabizmom ispoljavaju određene poteškoće
u psihosocijalnom funkcionisanju i obavljanju svakodnevnih životnih
aktivnosti i da posebno manifestni strabizam može negativno da utiče
na kvalitet života. Osnovni cilj ovog istraživanja je bio da utvrdimo
razlike u kvalitetu života kod odraslih osoba sa strabizmom u odnosu na
neke socio-demografske karakteristike ispitanika.
Uzorak su činile 33 punoletne osobe (17 ispitanika muškog pola i
16 ženskog pola) koje imaju dijagnozu manifestni strabizam.
Istraživanje je obavljeno u Kliničkom centru Srbije na Odeljenju za
strabizam i ambliopiju. U istraživanju smo koristili: Upitnik za
prikupljanje sociodemografskih podataka i Skalu za procenu kvaliteta
života odraslih osoba sa strabizmom (The Adult Strabismus Questionnaire –
AS-20, Hatt, Leske, Bradley, Cole, Holmes, 2009).
Dobijeni rezultati pokazuju da ispitanici kod kojih se strabizam
javio u kasnijoj životnoj dobi imaju viši stepen kvaliteta života od
ispitanika kod kojih se strabizam javio u ranom detinjstvu. Nisu uočene
statistički značajne razlike u kvalitetu života s obzirom na pol, uzrast,
i dužinu radnog staža ispitanika.
PB  - Društvo defektologa Srbije
C3  - Zbornik rezimea
C3  - Zbornik rezimea sa stručno-naučne konferencije Dani defektologa Srbije
T1  - Procena kvaliteta života kod odraslih osoba sa strabizmom
EP  - 73
SP  - 73
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2849
ER  - 

@conference{
author = "Jablan, Branka and Stanimirović, Dragana and Filipović, Filip",
year = "2018",
abstract = "Kvalitet života je višedimenzionalan konstrukt koji možemo
sagledati i definisati kroz zdravstveni status, opšte fizičko stanje,
psihološko prilagođavanje uslovima života i sredine, blagostanje,
zadovoljstvo životom i osećanjem sreće. Prema Svetskoj Zdravstvenoj
Organizaciji kvalitet života se posmatra i kao lična percepcija
sopstvenog načina života u kontekstu kulture, sistema vrednosti, težnji,
izgleda za budućnost, standarda i interesa.
Poznato je da osobe sa strabizmom ispoljavaju određene poteškoće
u psihosocijalnom funkcionisanju i obavljanju svakodnevnih životnih
aktivnosti i da posebno manifestni strabizam može negativno da utiče
na kvalitet života. Osnovni cilj ovog istraživanja je bio da utvrdimo
razlike u kvalitetu života kod odraslih osoba sa strabizmom u odnosu na
neke socio-demografske karakteristike ispitanika.
Uzorak su činile 33 punoletne osobe (17 ispitanika muškog pola i
16 ženskog pola) koje imaju dijagnozu manifestni strabizam.
Istraživanje je obavljeno u Kliničkom centru Srbije na Odeljenju za
strabizam i ambliopiju. U istraživanju smo koristili: Upitnik za
prikupljanje sociodemografskih podataka i Skalu za procenu kvaliteta
života odraslih osoba sa strabizmom (The Adult Strabismus Questionnaire –
AS-20, Hatt, Leske, Bradley, Cole, Holmes, 2009).
Dobijeni rezultati pokazuju da ispitanici kod kojih se strabizam
javio u kasnijoj životnoj dobi imaju viši stepen kvaliteta života od
ispitanika kod kojih se strabizam javio u ranom detinjstvu. Nisu uočene
statistički značajne razlike u kvalitetu života s obzirom na pol, uzrast,
i dužinu radnog staža ispitanika.",
publisher = "Društvo defektologa Srbije",
journal = "Zbornik rezimea, Zbornik rezimea sa stručno-naučne konferencije Dani defektologa Srbije",
title = "Procena kvaliteta života kod odraslih osoba sa strabizmom",
pages = "73-73",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2849"
}

Jablan, B., Stanimirović, D.,& Filipović, F.. (2018). Procena kvaliteta života kod odraslih osoba sa strabizmom. in Zbornik rezimea
Društvo defektologa Srbije., 73-73.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2849

Jablan B, Stanimirović D, Filipović F. Procena kvaliteta života kod odraslih osoba sa strabizmom. in Zbornik rezimea. 2018;:73-73.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2849 .

Jablan, Branka, Stanimirović, Dragana, Filipović, Filip, "Procena kvaliteta života kod odraslih osoba sa strabizmom" in Zbornik rezimea (2018):73-73,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2849 .

TY  - JOUR
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Jablan, Branka
AU  - Stojković, Slađana S.
AU  - Stamenković, Miroslav
PY  - 2017
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/1059
AB  - Background/Aim. Loneliness is becoming more frequent, especially in young people. Some authors believe that visual impairments increase the risk of loneliness. Empirical data on its manifestation in persons with visual impairments are contradictory. The aim of this research was to determine the degree of loneliness in students with visual impairments and their peers from general population. Methods. A comparative research was conducted on a sample consisting of 36 visually impaired students and 101 students without visual impairments (control group). Students with visual impairments were divided into 3 subgroups with regard to the degree of visual impairments (students with low vision, legally blind, and totally blind students). University of California Los Angeles Loneliness Scale (which assesses the general loneliness) and Social and Emotional Loneliness Scale (which assesses social loneliness, family loneliness, and romantic loneliness) were used in our investigation. Results. The results showed that the general loneliness was significantly lower in the group of students with visual impairments than in the control group (t = 2.121; p = 0.036). There were no significant differences in the Social and Emotional Loneliness Scale between the group with visual impairments and the control group. No significant differences were determined in the level of loneliness among students with a different degree of visual impairments. There are significant differences in the manifestation level of social loneliness, family loneliness, and romantic loneliness (Wilk's lambda = 0.604; p ≤ 0.000) in the group of students with visual impairments. Romantic loneliness was manifested the most, followed by social loneliness, while family loneliness was the least manifested. Conclusion. With regard to the results of our research, visual impairment alone is not a crucial factor of loneliness in students with visual impairments. Further studies on protective factors of loneliness can contribute to its prevention in young people with visual impairments.
AB  - Uvod/Cilj. Usamljenost je sve učestalija, posebno u populaciji mladih. Neki autori smatraju da oštećenje vida povećava rizik od usamljenosti. Empirijski podaci o ispoljenosti kod osoba sa oštećenjem vida su kontradiktorni. Cilj našeg istraživanja bio je utvrđivanje stepena usamljenosti kod studenata sa oštećenjem vida i njihovih vršnjaka iz opšte populacije. Metode. Komparativno istraživanje je obavljeno na uzorku koji je činilo 36 studenata sa oštećenjem vida i 101 studenata bez oštećenja vida (kontrolna grupa). Na osnovu stepena oštećenja vida, studenti sa oštećenjem vida bili su podeljeni u tri podgrupe (slabovidi, praktično slepi i potpuno slepi). U našem istraživanju korišćeni su University of California Los Angeles Loneliness Scale (za procenu opšte usamljenosti) i Skala socijalne i emocionalne usamljenosti (za procenu socijalne, porodične i usamljenosti u ljubavi). Rezultati. Analiza rezultata je pokazala da je opšta usamljenost bila značajno manja u grupi studenata sa oštećenjem vida nego u kontrolnoj grupi (t = 2.121; p = 0.036). Na Skali socijalne i emocionalne usamljenosti nije utvrđena statistički značajna razlika između grupe studenata sa oštećenjem vida i kontrolne grupe. Takođe, nije utvrđena značajna razlika u nivou usamljenosti između studenata sa različitim stepenom oštećenja vida. U grupi studenata sa oštećenjem vida postojala je značajna razlika u stepenu ispoljenosti socijalne usamljenosti, usamljenosti u porodici i usamljenosti u ljubavi (Wilk's lambda = 0.604; p ≤ 0.000). Najviše je bilo ispoljena usamljenost u ljubavi, sledi socijalna usamljenost, dok je usamljenost u porodici bila najmanja. Zaključak. Prema rezultatima našeg istraživanja, samo oštećenje vida nije presudni činilac usamljenosti kod studenata sa oštećenjem vida. Buduća istraživanja protektivnih faktora usamljenosti mogu doprineti prevenciji ove pojave kod mladih sa oštećenjem vida.
PB  - Vojnomedicinska akademija - Institut za naučne informacije, Beograd
T2  - Vojnosanitetski pregled
T1  - Estimation of loneliness in students with visual impairments
T1  - Procena usamljenosti studenata sa oštećenjem vida
EP  - 1018
IS  - 11
SP  - 1013
VL  - 74
DO  - 10.2298/VSP150723292S
ER  - 

@article{
author = "Stanimirović, Dragana and Jablan, Branka and Stojković, Slađana S. and Stamenković, Miroslav",
year = "2017",
abstract = "Background/Aim. Loneliness is becoming more frequent, especially in young people. Some authors believe that visual impairments increase the risk of loneliness. Empirical data on its manifestation in persons with visual impairments are contradictory. The aim of this research was to determine the degree of loneliness in students with visual impairments and their peers from general population. Methods. A comparative research was conducted on a sample consisting of 36 visually impaired students and 101 students without visual impairments (control group). Students with visual impairments were divided into 3 subgroups with regard to the degree of visual impairments (students with low vision, legally blind, and totally blind students). University of California Los Angeles Loneliness Scale (which assesses the general loneliness) and Social and Emotional Loneliness Scale (which assesses social loneliness, family loneliness, and romantic loneliness) were used in our investigation. Results. The results showed that the general loneliness was significantly lower in the group of students with visual impairments than in the control group (t = 2.121; p = 0.036). There were no significant differences in the Social and Emotional Loneliness Scale between the group with visual impairments and the control group. No significant differences were determined in the level of loneliness among students with a different degree of visual impairments. There are significant differences in the manifestation level of social loneliness, family loneliness, and romantic loneliness (Wilk's lambda = 0.604; p ≤ 0.000) in the group of students with visual impairments. Romantic loneliness was manifested the most, followed by social loneliness, while family loneliness was the least manifested. Conclusion. With regard to the results of our research, visual impairment alone is not a crucial factor of loneliness in students with visual impairments. Further studies on protective factors of loneliness can contribute to its prevention in young people with visual impairments., Uvod/Cilj. Usamljenost je sve učestalija, posebno u populaciji mladih. Neki autori smatraju da oštećenje vida povećava rizik od usamljenosti. Empirijski podaci o ispoljenosti kod osoba sa oštećenjem vida su kontradiktorni. Cilj našeg istraživanja bio je utvrđivanje stepena usamljenosti kod studenata sa oštećenjem vida i njihovih vršnjaka iz opšte populacije. Metode. Komparativno istraživanje je obavljeno na uzorku koji je činilo 36 studenata sa oštećenjem vida i 101 studenata bez oštećenja vida (kontrolna grupa). Na osnovu stepena oštećenja vida, studenti sa oštećenjem vida bili su podeljeni u tri podgrupe (slabovidi, praktično slepi i potpuno slepi). U našem istraživanju korišćeni su University of California Los Angeles Loneliness Scale (za procenu opšte usamljenosti) i Skala socijalne i emocionalne usamljenosti (za procenu socijalne, porodične i usamljenosti u ljubavi). Rezultati. Analiza rezultata je pokazala da je opšta usamljenost bila značajno manja u grupi studenata sa oštećenjem vida nego u kontrolnoj grupi (t = 2.121; p = 0.036). Na Skali socijalne i emocionalne usamljenosti nije utvrđena statistički značajna razlika između grupe studenata sa oštećenjem vida i kontrolne grupe. Takođe, nije utvrđena značajna razlika u nivou usamljenosti između studenata sa različitim stepenom oštećenja vida. U grupi studenata sa oštećenjem vida postojala je značajna razlika u stepenu ispoljenosti socijalne usamljenosti, usamljenosti u porodici i usamljenosti u ljubavi (Wilk's lambda = 0.604; p ≤ 0.000). Najviše je bilo ispoljena usamljenost u ljubavi, sledi socijalna usamljenost, dok je usamljenost u porodici bila najmanja. Zaključak. Prema rezultatima našeg istraživanja, samo oštećenje vida nije presudni činilac usamljenosti kod studenata sa oštećenjem vida. Buduća istraživanja protektivnih faktora usamljenosti mogu doprineti prevenciji ove pojave kod mladih sa oštećenjem vida.",
publisher = "Vojnomedicinska akademija - Institut za naučne informacije, Beograd",
journal = "Vojnosanitetski pregled",
title = "Estimation of loneliness in students with visual impairments, Procena usamljenosti studenata sa oštećenjem vida",
pages = "1018-1013",
number = "11",
volume = "74",
doi = "10.2298/VSP150723292S"
}

Stanimirović, D., Jablan, B., Stojković, S. S.,& Stamenković, M.. (2017). Estimation of loneliness in students with visual impairments. in Vojnosanitetski pregled
Vojnomedicinska akademija - Institut za naučne informacije, Beograd., 74(11), 1013-1018.
https://doi.org/10.2298/VSP150723292S

Stanimirović D, Jablan B, Stojković SS, Stamenković M. Estimation of loneliness in students with visual impairments. in Vojnosanitetski pregled. 2017;74(11):1013-1018.
doi:10.2298/VSP150723292S .

Stanimirović, Dragana, Jablan, Branka, Stojković, Slađana S., Stamenković, Miroslav, "Estimation of loneliness in students with visual impairments" in Vojnosanitetski pregled, 74, no. 11 (2017):1013-1018,
https://doi.org/10.2298/VSP150723292S . .

TY  - JOUR
AU  - Jablan, Branka
AU  - Mirković, Andrea
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Vučinić, Vesna
PY  - 2017
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/3628
AB  - Sociometrijski status učenika je pokazatelj prihvaćenosti pojedinca u određenoj grupi i može biti prediktor različitih oblika ponašanja. Istraživanja
ukazuju da učenici sa razvojnim smetnjama i zdravstvenim teškoćama
ostvaruju znatno niži sociometrijski status u odnosu na vršnjake tipičnog
razvoja. Često su neprihvaćeni od strane vršnjaka tipičnog razvoja i okarakterisani kao učenici koji ometaju nastavu i slabo sarađuju u akademskim i
grupnim aktivnostima.
Ciljevi rada su utvrditi da li postoje statistički značajne razlike između sociometrijskog statusa učenika sa razvojnim smetnjama i učenika tipičnog razvoja, i da li postoje statistički značajne razlike između sociometrijskog statusa
učenika sa zdravstvenim teškoćama i učenika tipičnog razvoja. Istraživanjem
je obuhvaćeno 209 učenika od V do VIII razreda (eksperimentalnu grupu
činilo je 65 učenika: 52 sa razvojnim smetnjama i 13 učenika sa zdravstvenim teškoćama, a kontrolnu 144 učenika tipičnog razvoja). Za prikupljanje
podataka o ispitanicima korišćena je dostupna školska dokumentacija. Za
utvrđivanje sociometrijskog statusa korišćen je Sociometrijski test. Dobijeni rezultati ukazuju da su aspekti negativnog izbornog statusa viši
kod učenika sa smetnjama u razvoju, dok su svi aspekti pozitivnog izbornog
statusa viši kod učenika tipičnog razvoja. Utvrđeno je da je sociometrijski
status učenika sa zdravstvenim smetnjama sličan statusu učenika tipičnog
razvoja, da su popularni i prihvaćeni u grupi.
AB  - Sociometric status of students is an indicator of individual’s acceptance
and can be a predictor of various forms of behaviour. Multiple studies show
that students with developmental disabilities and health difficulties have a
considerably lower sociometric status compared to children from general
population. They are often unaccepted by their typically developing peers
and characterized as students who disrupt teaching and poorly cooperate in
academic and group activities.
The objectives of this paper are: to determine whether there are statistically
significant differences between sociometric status of students with developmental
disabilities and sociometric status typically developing students, and to determine
whether there are statistically significant differences between sociometric status
of students with health difficulties and sociometric status of students with typical
development. The research included 209 students from 5th to 8th grade. In the
experimental group there were 65 students: 52 students with developmental
disabilities and 13 students with health difficulties. Control group consisted of
144 typically developing students. For collecting the data about respondents
available school documentation was used. For determining sociometric status,
the Sociometric test was used.
The results of the study have shown that the aspects of the negative optional
status are higher for students with disabilities and that all the aspects of the
positive optional status are higher for students without disabilities. When it
comes to assessment of sociometric status of students with health difficulties,
it has been noted that they have a similar status as students without health
difficulties and that they are popular and socially acceptable
PB  - Drustvo defektologa Srbije
PB  - Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju (ICF)
T2  - Beogradska defektološka škola
T1  - Sociometrijski status učenika sa razvojnim smetnjama i učenika sa zdravstvenim teškoćama u redovnoj školi
T1  - Sociometric status of students with Developmental disabilities and students with health Difficulties in mainstream school
EP  - 21
IS  - 2
SP  - 9
VL  - 23
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3628
ER  - 

@article{
author = "Jablan, Branka and Mirković, Andrea and Stanimirović, Dragana and Vučinić, Vesna",
year = "2017",
abstract = "Sociometrijski status učenika je pokazatelj prihvaćenosti pojedinca u određenoj grupi i može biti prediktor različitih oblika ponašanja. Istraživanja
ukazuju da učenici sa razvojnim smetnjama i zdravstvenim teškoćama
ostvaruju znatno niži sociometrijski status u odnosu na vršnjake tipičnog
razvoja. Često su neprihvaćeni od strane vršnjaka tipičnog razvoja i okarakterisani kao učenici koji ometaju nastavu i slabo sarađuju u akademskim i
grupnim aktivnostima.
Ciljevi rada su utvrditi da li postoje statistički značajne razlike između sociometrijskog statusa učenika sa razvojnim smetnjama i učenika tipičnog razvoja, i da li postoje statistički značajne razlike između sociometrijskog statusa
učenika sa zdravstvenim teškoćama i učenika tipičnog razvoja. Istraživanjem
je obuhvaćeno 209 učenika od V do VIII razreda (eksperimentalnu grupu
činilo je 65 učenika: 52 sa razvojnim smetnjama i 13 učenika sa zdravstvenim teškoćama, a kontrolnu 144 učenika tipičnog razvoja). Za prikupljanje
podataka o ispitanicima korišćena je dostupna školska dokumentacija. Za
utvrđivanje sociometrijskog statusa korišćen je Sociometrijski test. Dobijeni rezultati ukazuju da su aspekti negativnog izbornog statusa viši
kod učenika sa smetnjama u razvoju, dok su svi aspekti pozitivnog izbornog
statusa viši kod učenika tipičnog razvoja. Utvrđeno je da je sociometrijski
status učenika sa zdravstvenim smetnjama sličan statusu učenika tipičnog
razvoja, da su popularni i prihvaćeni u grupi., Sociometric status of students is an indicator of individual’s acceptance
and can be a predictor of various forms of behaviour. Multiple studies show
that students with developmental disabilities and health difficulties have a
considerably lower sociometric status compared to children from general
population. They are often unaccepted by their typically developing peers
and characterized as students who disrupt teaching and poorly cooperate in
academic and group activities.
The objectives of this paper are: to determine whether there are statistically
significant differences between sociometric status of students with developmental
disabilities and sociometric status typically developing students, and to determine
whether there are statistically significant differences between sociometric status
of students with health difficulties and sociometric status of students with typical
development. The research included 209 students from 5th to 8th grade. In the
experimental group there were 65 students: 52 students with developmental
disabilities and 13 students with health difficulties. Control group consisted of
144 typically developing students. For collecting the data about respondents
available school documentation was used. For determining sociometric status,
the Sociometric test was used.
The results of the study have shown that the aspects of the negative optional
status are higher for students with disabilities and that all the aspects of the
positive optional status are higher for students without disabilities. When it
comes to assessment of sociometric status of students with health difficulties,
it has been noted that they have a similar status as students without health
difficulties and that they are popular and socially acceptable",
publisher = "Drustvo defektologa Srbije, Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju (ICF)",
journal = "Beogradska defektološka škola",
title = "Sociometrijski status učenika sa razvojnim smetnjama i učenika sa zdravstvenim teškoćama u redovnoj školi, Sociometric status of students with Developmental disabilities and students with health Difficulties in mainstream school",
pages = "21-9",
number = "2",
volume = "23",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3628"
}

Jablan, B., Mirković, A., Stanimirović, D.,& Vučinić, V.. (2017). Sociometrijski status učenika sa razvojnim smetnjama i učenika sa zdravstvenim teškoćama u redovnoj školi. in Beogradska defektološka škola
Drustvo defektologa Srbije., 23(2), 9-21.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3628

Jablan B, Mirković A, Stanimirović D, Vučinić V. Sociometrijski status učenika sa razvojnim smetnjama i učenika sa zdravstvenim teškoćama u redovnoj školi. in Beogradska defektološka škola. 2017;23(2):9-21.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3628 .

Jablan, Branka, Mirković, Andrea, Stanimirović, Dragana, Vučinić, Vesna, "Sociometrijski status učenika sa razvojnim smetnjama i učenika sa zdravstvenim teškoćama u redovnoj školi" in Beogradska defektološka škola, 23, no. 2 (2017):9-21,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3628 .

TY  - JOUR
AU  - Nenadović, Vanja
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Dimoski, Sanja
PY  - 2017
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/1085
AB  - This paper represents a review of genesis and basic assertions of the social disability model (SDM) and its impact on theory and practice in psychology and rehabilitation. With its view on disability as a form of oppression, SDM is focused on changing society. The developmental pathway from the earliest radical forms of the SDM to the recent more neutral orientation is shown. The study then turns to the changes in psychological theory and practice. The contribution of critical psychology in the struggle for social change is described first. Afterwards, traditional psychology is criticized on several levels, with more contemporary views offered in the spirit of the new disability paradigm. These are shown as useful for assessment and intervention of disabled persons. The work is especially focused on psychological counselling, with a brief overview of theoretical aspects of counselling, compatible with the SDM and recommendations of different authors within this framework, concerning counselling practice in psychology and rehabilitation.
AB  - Ova studija predstavlja prikaz razvoja socijalnog modela ometenosti (SMO), njegove osnovne pretpostavke, kao i uticaj na teoriju i praksu u psihologiji i rehabilitaciji. Posmatrajući ometenost kao formu ugnjetavanja, SMO je fokusiran na podsticanje društvenih promena. Prikazan je razvojni put od najranijih radikalnih oblika SMO do neutralnije socijalne orijentacije. Zatim su predstavljene promene u psihološ koj teoriji i praksi. Opisan je doprinos kritičke psihologije u borbi za socijalne promene. Tradicionalna psihologija je kritikovana na više nivoa i ponuđeno je nekoliko savremenih shvatanja u duhu nove paradigme ometenosti. Diskusija je dalje usmerena na savremene pristupe, bazirane na težnji za socijalnim promenama, a koji mogu biti od koristi za procenu i intervencije kod osoba s ometenošću. Poseban prostor je posvećen psihološkom savetovanju, s kratkim osvrtom na teorijske aspekte savetovanja koji su kompatibilni sa SMO, kao i preporukama različitih autora unutar SMO, u vezi s praksom savetovanja u psihologiji i rehabilitaciji.
PB  - Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd
T2  - Specijalna edukacija i rehabilitacija
T1  - The social disability model and its impact on theory and practice in psychology and rehabilitation
T1  - Socijalni model ometenosti i njegov uticaj na teoriju i praksu u psihologiji i rehabilitaciji
EP  - 489
IS  - 4
SP  - 467
VL  - 16
DO  - 10.5937/specedreh16-14735
ER  - 

@article{
author = "Nenadović, Vanja and Stanimirović, Dragana and Dimoski, Sanja",
year = "2017",
abstract = "This paper represents a review of genesis and basic assertions of the social disability model (SDM) and its impact on theory and practice in psychology and rehabilitation. With its view on disability as a form of oppression, SDM is focused on changing society. The developmental pathway from the earliest radical forms of the SDM to the recent more neutral orientation is shown. The study then turns to the changes in psychological theory and practice. The contribution of critical psychology in the struggle for social change is described first. Afterwards, traditional psychology is criticized on several levels, with more contemporary views offered in the spirit of the new disability paradigm. These are shown as useful for assessment and intervention of disabled persons. The work is especially focused on psychological counselling, with a brief overview of theoretical aspects of counselling, compatible with the SDM and recommendations of different authors within this framework, concerning counselling practice in psychology and rehabilitation., Ova studija predstavlja prikaz razvoja socijalnog modela ometenosti (SMO), njegove osnovne pretpostavke, kao i uticaj na teoriju i praksu u psihologiji i rehabilitaciji. Posmatrajući ometenost kao formu ugnjetavanja, SMO je fokusiran na podsticanje društvenih promena. Prikazan je razvojni put od najranijih radikalnih oblika SMO do neutralnije socijalne orijentacije. Zatim su predstavljene promene u psihološ koj teoriji i praksi. Opisan je doprinos kritičke psihologije u borbi za socijalne promene. Tradicionalna psihologija je kritikovana na više nivoa i ponuđeno je nekoliko savremenih shvatanja u duhu nove paradigme ometenosti. Diskusija je dalje usmerena na savremene pristupe, bazirane na težnji za socijalnim promenama, a koji mogu biti od koristi za procenu i intervencije kod osoba s ometenošću. Poseban prostor je posvećen psihološkom savetovanju, s kratkim osvrtom na teorijske aspekte savetovanja koji su kompatibilni sa SMO, kao i preporukama različitih autora unutar SMO, u vezi s praksom savetovanja u psihologiji i rehabilitaciji.",
publisher = "Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd",
journal = "Specijalna edukacija i rehabilitacija",
title = "The social disability model and its impact on theory and practice in psychology and rehabilitation, Socijalni model ometenosti i njegov uticaj na teoriju i praksu u psihologiji i rehabilitaciji",
pages = "489-467",
number = "4",
volume = "16",
doi = "10.5937/specedreh16-14735"
}

Nenadović, V., Stanimirović, D.,& Dimoski, S.. (2017). The social disability model and its impact on theory and practice in psychology and rehabilitation. in Specijalna edukacija i rehabilitacija
Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd., 16(4), 467-489.
https://doi.org/10.5937/specedreh16-14735

Nenadović V, Stanimirović D, Dimoski S. The social disability model and its impact on theory and practice in psychology and rehabilitation. in Specijalna edukacija i rehabilitacija. 2017;16(4):467-489.
doi:10.5937/specedreh16-14735 .

Nenadović, Vanja, Stanimirović, Dragana, Dimoski, Sanja, "The social disability model and its impact on theory and practice in psychology and rehabilitation" in Specijalna edukacija i rehabilitacija, 16, no. 4 (2017):467-489,
https://doi.org/10.5937/specedreh16-14735 . .

TY  - JOUR
AU  - Jablan, Branka
AU  - Mirković, Andrea
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Vučinić, Vesna
PY  - 2017
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/1054
AB  - Sociometric status of students is an indicator of individual's acceptance and can be a predictor of various forms of behaviour. Multiple studies show that students with developmental disabilities and health difficulties have a considerably lower sociometric status compared to children from general population. They are often unaccepted by their typically developing peers and characterized as students who disrupt teaching and poorly cooperate in academic and group activities. The objectives of this paper are: to determine whether there are statistically significant differences between sociometric status of students with developmental disabilities and sociometric status typically developing students, and to determine whether there are statistically significant differences between sociometric status of students with health difficulties and sociometric status of students with typical development. The research included 209 students from 5th to 8th grade. In the experimental group there were 65 students: 52 students with developmental disabilities and 13 students with health difficulties. Control group consisted of 144 typically developing students. For collecting the data about respondents available school documentation was used. For determining sociometric status, the Sociometric test was used. The results of the study have shown that the aspects of the negative optional status are higher for students with disabilities and that all the aspects of the positive optional status are higher for students without disabilities. When it comes to assessment of sociometric status of students with health difficulties, it has been noted that they have a similar status as students without health difficulties and that they are popular and socially acceptable.
AB  - Sociometrijski status učenika je pokazatelj prihvaćenosti pojedinca u određenoj grupi i može biti prediktor različitih oblika ponašanja. Istraživanja ukazuju da učenici sa razvojnim smetnjama i zdravstvenim teškoćama ostvaruju znatno niži sociometrijski status u odnosu na vršnjake tipičnog razvoja. Često su neprihvaćeni od strane vršnjaka tipičnog razvoja i okarakterisani kao učenici koji ometaju nastavu i slabo sarađuju u akademskim i grupnim aktivnostima. Ciljevi rada su utvrditi da li postoje statistički značajne razlike između sociometrijskog statusa učenika sa razvojnim smetnjama i učenika tipičnog razvoja, i da li postoje statistički značajne razlike između sociometrijskog statusa učenika sa zdravstvenim teškoćama i učenika tipičnog razvoja. Istraživanjem je obuhvaćeno 209 učenika od V do VIII razreda (eksperimentalnu grupu činilo je 65 učenika: 52 sa razvojnim smetnjama i 13 učenika sa zdravstvenim teškoćama, a kontrolnu 144 učenika tipičnog razvoja). Za prikupljanje podataka o ispitanicima korišćena je dostupna školska dokumentacija. Za utvrđivanje sociometrijskog statusa korišćen je Sociometrijski test. Dobijeni rezultati ukazuju da su aspekti negativnog izbornog statusa viši kod učenika sa smetnjama u razvoju, dok su svi aspekti pozitivnog izbornog statusa viši kod učenika tipičnog razvoja. Utvrđeno je da je sociometrijski status učenika sa zdravstvenim smetnjama sličan statusu učenika tipičnog razvoja, da su popularni i prihvaćeni u grupi.
PB  - Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd
T2  - Beogradska defektološka škola
T1  - Sociometric status of students with developmental disabilities and students with health difficulties in mainstream school
T1  - Sociometrijski status učenika sa razvojnim smetnjama i učenika sa zdravstvenim teškoćama u redovnoj školi
EP  - 21
IS  - 2
SP  - 9
VL  - 23
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_1054
ER  - 

@article{
author = "Jablan, Branka and Mirković, Andrea and Stanimirović, Dragana and Vučinić, Vesna",
year = "2017",
abstract = "Sociometric status of students is an indicator of individual's acceptance and can be a predictor of various forms of behaviour. Multiple studies show that students with developmental disabilities and health difficulties have a considerably lower sociometric status compared to children from general population. They are often unaccepted by their typically developing peers and characterized as students who disrupt teaching and poorly cooperate in academic and group activities. The objectives of this paper are: to determine whether there are statistically significant differences between sociometric status of students with developmental disabilities and sociometric status typically developing students, and to determine whether there are statistically significant differences between sociometric status of students with health difficulties and sociometric status of students with typical development. The research included 209 students from 5th to 8th grade. In the experimental group there were 65 students: 52 students with developmental disabilities and 13 students with health difficulties. Control group consisted of 144 typically developing students. For collecting the data about respondents available school documentation was used. For determining sociometric status, the Sociometric test was used. The results of the study have shown that the aspects of the negative optional status are higher for students with disabilities and that all the aspects of the positive optional status are higher for students without disabilities. When it comes to assessment of sociometric status of students with health difficulties, it has been noted that they have a similar status as students without health difficulties and that they are popular and socially acceptable., Sociometrijski status učenika je pokazatelj prihvaćenosti pojedinca u određenoj grupi i može biti prediktor različitih oblika ponašanja. Istraživanja ukazuju da učenici sa razvojnim smetnjama i zdravstvenim teškoćama ostvaruju znatno niži sociometrijski status u odnosu na vršnjake tipičnog razvoja. Često su neprihvaćeni od strane vršnjaka tipičnog razvoja i okarakterisani kao učenici koji ometaju nastavu i slabo sarađuju u akademskim i grupnim aktivnostima. Ciljevi rada su utvrditi da li postoje statistički značajne razlike između sociometrijskog statusa učenika sa razvojnim smetnjama i učenika tipičnog razvoja, i da li postoje statistički značajne razlike između sociometrijskog statusa učenika sa zdravstvenim teškoćama i učenika tipičnog razvoja. Istraživanjem je obuhvaćeno 209 učenika od V do VIII razreda (eksperimentalnu grupu činilo je 65 učenika: 52 sa razvojnim smetnjama i 13 učenika sa zdravstvenim teškoćama, a kontrolnu 144 učenika tipičnog razvoja). Za prikupljanje podataka o ispitanicima korišćena je dostupna školska dokumentacija. Za utvrđivanje sociometrijskog statusa korišćen je Sociometrijski test. Dobijeni rezultati ukazuju da su aspekti negativnog izbornog statusa viši kod učenika sa smetnjama u razvoju, dok su svi aspekti pozitivnog izbornog statusa viši kod učenika tipičnog razvoja. Utvrđeno je da je sociometrijski status učenika sa zdravstvenim smetnjama sličan statusu učenika tipičnog razvoja, da su popularni i prihvaćeni u grupi.",
publisher = "Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd",
journal = "Beogradska defektološka škola",
title = "Sociometric status of students with developmental disabilities and students with health difficulties in mainstream school, Sociometrijski status učenika sa razvojnim smetnjama i učenika sa zdravstvenim teškoćama u redovnoj školi",
pages = "21-9",
number = "2",
volume = "23",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_1054"
}

Jablan, B., Mirković, A., Stanimirović, D.,& Vučinić, V.. (2017). Sociometric status of students with developmental disabilities and students with health difficulties in mainstream school. in Beogradska defektološka škola
Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd., 23(2), 9-21.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_1054

Jablan B, Mirković A, Stanimirović D, Vučinić V. Sociometric status of students with developmental disabilities and students with health difficulties in mainstream school. in Beogradska defektološka škola. 2017;23(2):9-21.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_1054 .

Jablan, Branka, Mirković, Andrea, Stanimirović, Dragana, Vučinić, Vesna, "Sociometric status of students with developmental disabilities and students with health difficulties in mainstream school" in Beogradska defektološka škola, 23, no. 2 (2017):9-21,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_1054 .

TY  - CONF
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Jablan, Branka
AU  - Đušić, Dijana
PY  - 2017
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/4177
AB  - Način provođenja slobodnog vremena je značajan činilac razvoja ličnosti i
prevencije društveno neprihvatljivog ponašanja ili zavisnosti učenika. Analiza
udela pojedinih vrsta aktivnosti u ukupnom slobodnom vremenu pruža osnovu za bolje
planiranje vannastavnih aktivnosti. 
Cilj istraživanja bio je utvrđivanje razlika između učenika sa smetnjama u razvoju i
učenika tipičnog razvoja u količini vremena koje provode u pojedinim vrstama 
slobodnih aktivnosti. Uzorak je činilo ukupno 60 učenika viših razreda osnovne
škole – po 30 eksperimentalne (učenici sa smetnjama u razvoju) i kontrolne grupe
(učenici tipičnog razvoja). Za prikupljanje podataka korišćen je metod 24-časovnog
vremenskog dnevnika (24 hour time diary) prema uputstvima Bolger et al. (2003).
Ispitanici su u polučasovnim intervalima opisivali aktivnosti kojima su se bavili
tokom prethodnog radnog dana i dana vikenda. Obrada podataka je obavljena tako što
su sve aktivnosti razvrstane s obzirom na primarni cilj koji se njima ostvaruje u tri
kategorije (relaksirajuće; socijalne; ekspresivne) i podkategorije i što je za svaku
izračunat udeo u ukupnom slobodnom vremenu.  
U obe grupe najzastupljenije su relaksirajuće aktivnosti – gledanje televizije i
slušanje muzike. Najveća razlika je u pogledu druženja sa porodicom – u
eksperimentalnoj grupi 34,19%; u kontrolnoj 1,27%. Udeo sportskih aktivnosti u
eksperimentalnoj grupi je 4,1%, dok je u kontrolnoj 18,9%. Analiza razlika između
dečaka, kao i devojčica, dveju grupa takođe je ukazala na značajne razlike.  
Uočene razlike pokazuju kojim aktivnostima treba posvetiti pažnju u osmišljavanju
slobodnog vremena učenika sa smetnjama u razvoju, a kojim učenika tipičnog razvoja.
PB  - Društvo defektologa Srbije
C3  - Zbornik rezimea – Međunarodna stručno naučna konferencija„Dani defektologa Srbije” , Novi Sad, 09-12.februar 2017.
T1  - Uporedno istraživanje slobodnog vremena učenika sa smetnjama u razvoju i učenika tipičnog razvoja
EP  - 43
SP  - 43
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4177
ER  - 

@conference{
author = "Stanimirović, Dragana and Jablan, Branka and Đušić, Dijana",
year = "2017",
abstract = "Način provođenja slobodnog vremena je značajan činilac razvoja ličnosti i
prevencije društveno neprihvatljivog ponašanja ili zavisnosti učenika. Analiza
udela pojedinih vrsta aktivnosti u ukupnom slobodnom vremenu pruža osnovu za bolje
planiranje vannastavnih aktivnosti. 
Cilj istraživanja bio je utvrđivanje razlika između učenika sa smetnjama u razvoju i
učenika tipičnog razvoja u količini vremena koje provode u pojedinim vrstama 
slobodnih aktivnosti. Uzorak je činilo ukupno 60 učenika viših razreda osnovne
škole – po 30 eksperimentalne (učenici sa smetnjama u razvoju) i kontrolne grupe
(učenici tipičnog razvoja). Za prikupljanje podataka korišćen je metod 24-časovnog
vremenskog dnevnika (24 hour time diary) prema uputstvima Bolger et al. (2003).
Ispitanici su u polučasovnim intervalima opisivali aktivnosti kojima su se bavili
tokom prethodnog radnog dana i dana vikenda. Obrada podataka je obavljena tako što
su sve aktivnosti razvrstane s obzirom na primarni cilj koji se njima ostvaruje u tri
kategorije (relaksirajuće; socijalne; ekspresivne) i podkategorije i što je za svaku
izračunat udeo u ukupnom slobodnom vremenu.  
U obe grupe najzastupljenije su relaksirajuće aktivnosti – gledanje televizije i
slušanje muzike. Najveća razlika je u pogledu druženja sa porodicom – u
eksperimentalnoj grupi 34,19%; u kontrolnoj 1,27%. Udeo sportskih aktivnosti u
eksperimentalnoj grupi je 4,1%, dok je u kontrolnoj 18,9%. Analiza razlika između
dečaka, kao i devojčica, dveju grupa takođe je ukazala na značajne razlike.  
Uočene razlike pokazuju kojim aktivnostima treba posvetiti pažnju u osmišljavanju
slobodnog vremena učenika sa smetnjama u razvoju, a kojim učenika tipičnog razvoja.",
publisher = "Društvo defektologa Srbije",
journal = "Zbornik rezimea – Međunarodna stručno naučna konferencija„Dani defektologa Srbije” , Novi Sad, 09-12.februar 2017.",
title = "Uporedno istraživanje slobodnog vremena učenika sa smetnjama u razvoju i učenika tipičnog razvoja",
pages = "43-43",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4177"
}

Stanimirović, D., Jablan, B.,& Đušić, D.. (2017). Uporedno istraživanje slobodnog vremena učenika sa smetnjama u razvoju i učenika tipičnog razvoja. in Zbornik rezimea – Međunarodna stručno naučna konferencija„Dani defektologa Srbije” , Novi Sad, 09-12.februar 2017.
Društvo defektologa Srbije., 43-43.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4177

Stanimirović D, Jablan B, Đušić D. Uporedno istraživanje slobodnog vremena učenika sa smetnjama u razvoju i učenika tipičnog razvoja. in Zbornik rezimea – Međunarodna stručno naučna konferencija„Dani defektologa Srbije” , Novi Sad, 09-12.februar 2017.. 2017;:43-43.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4177 .

Stanimirović, Dragana, Jablan, Branka, Đušić, Dijana, "Uporedno istraživanje slobodnog vremena učenika sa smetnjama u razvoju i učenika tipičnog razvoja" in Zbornik rezimea – Međunarodna stručno naučna konferencija„Dani defektologa Srbije” , Novi Sad, 09-12.februar 2017. (2017):43-43,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4177 .

TY  - CONF
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Jablan, Branka
AU  - Đušić, Dijana
PY  - 2017
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/2691
C3  - Zbornik rezimea
T1  - Uporedno istraživanje slobodnog vremena učenika sa smetnjama u razvoju i učenika tipičnog razvoja
EP  - 44
SP  - 44
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2691
ER  - 

@conference{
author = "Stanimirović, Dragana and Jablan, Branka and Đušić, Dijana",
year = "2017",
journal = "Zbornik rezimea",
title = "Uporedno istraživanje slobodnog vremena učenika sa smetnjama u razvoju i učenika tipičnog razvoja",
pages = "44-44",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2691"
}

Stanimirović, D., Jablan, B.,& Đušić, D.. (2017). Uporedno istraživanje slobodnog vremena učenika sa smetnjama u razvoju i učenika tipičnog razvoja. in Zbornik rezimea, 44-44.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2691

Stanimirović D, Jablan B, Đušić D. Uporedno istraživanje slobodnog vremena učenika sa smetnjama u razvoju i učenika tipičnog razvoja. in Zbornik rezimea. 2017;:44-44.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2691 .

Stanimirović, Dragana, Jablan, Branka, Đušić, Dijana, "Uporedno istraživanje slobodnog vremena učenika sa smetnjama u razvoju i učenika tipičnog razvoja" in Zbornik rezimea (2017):44-44,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2691 .

TY  - CONF
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Jablan, Branka
AU  - Živković, Ivana
PY  - 2017
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/2626
AB  - Neverbalna komunikacija zauzima centralnu ulogu i ima neprocenjiv značaj
u socijalnom životu čoveka. Predstavlja prirodni i prvi oblik socijalne
interakcije. Najveći deo informacija koje doprinose usvajanju veština neverbal-
ne komunikacije dete dobija putem vizuelnog opažanja i vizuelnog oponašanja
modela. Nemogućnost ili smanjena mogućnost upotrebe vizuelnog senzornog ka-
nala ometa neverbalnu komunikativnu razmenu. Učenicima sa oštećenjem vida
koji imaju i kognitivne deficite je teško objasniti neverbalne signale bez
konkretnog izvođenja neke radnje.
Cilj istraživanja bio je utvrđivanje efekata programa za poboljšanje never-
balne komunikacije kod višestruko ometene dece sa oštećenjem vida. Program
je realizovan sa 10 višestruko ometenih učenika sa oštećenjem vida (eksperi-
mentalna grupa) i 10 učenika sa intelektualnom ometenošću (kontrolna gru-
pa). Nakon svake faze primene programa procenjivan je nivo dostignutih vešti-
na pomoću Skale ispunjavanja cilja (Goal attainment scale).
Inicijalna procena je pokazala da su višestruko ometena deca sa oštećenjem
vida u odnosu na decu sa intelektualnom ometenošću imala prilično niži
nivo veština neverbalne komunikacije. Iz merenja u merenje ova deca su sve više
napredovala, tako da su na kraju skoro dostigla nivo kontrolne grupe.
AB  - Nonverbal communication takes on a central
role and has invaluable significance in the
social life of a person. It presents the natural
part and the first form of social interaction.
The largest part of the information that
contributes to the acquisition of nonverbal
communication skills of a child is acquired
through visual perception and visual
imitation of the model. The inability or
reduced ability to use the visual sensory
channel impedes nonverbal communicative
exchange. Students with visual impairments,
who have cognitive deficits, are difficult
to explain nonverbal signals without the
specific performance of an action.
The aim of the research was to determine
the effects of the program for the
improvement of nonverbal communication
in visually impaired children with multiple
disabilities. The program was conducted
with 10 children with visual impairments
and multiple disabilities (experimental
group) and 10 students with intellectual
disability (control group). After each stage
of the application, the level of achievement
was evaluated using the Goal attainment
scale.
The initial assessment showed that children
with visual impairments and multiple
disabilities, compared to children with
intellectual disabilities, had a fairly lower
level of nonverbal communication skills.
From measurement to measurement, these
children progressed more and more, so they
almost reached the level of the control group
in the end.
PB  - Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation
C3  - Zbornik radova - Nacionalni naučni skup „Prevencija razvojnih smetnji i
problema u ponašanju”, Beograd, 21. Decembar 2017.
T1  - Poboljšanje neverbalne komunikacije kod višestruko ometenih učenika sa oštećenjem vida
T1  - Improving nonverbal communication in children with multiple
disabilities, including visual impairment
EP  - 53
SP  - 45
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2626
ER  - 

@conference{
author = "Stanimirović, Dragana and Jablan, Branka and Živković, Ivana",
year = "2017",
abstract = "Neverbalna komunikacija zauzima centralnu ulogu i ima neprocenjiv značaj
u socijalnom životu čoveka. Predstavlja prirodni i prvi oblik socijalne
interakcije. Najveći deo informacija koje doprinose usvajanju veština neverbal-
ne komunikacije dete dobija putem vizuelnog opažanja i vizuelnog oponašanja
modela. Nemogućnost ili smanjena mogućnost upotrebe vizuelnog senzornog ka-
nala ometa neverbalnu komunikativnu razmenu. Učenicima sa oštećenjem vida
koji imaju i kognitivne deficite je teško objasniti neverbalne signale bez
konkretnog izvođenja neke radnje.
Cilj istraživanja bio je utvrđivanje efekata programa za poboljšanje never-
balne komunikacije kod višestruko ometene dece sa oštećenjem vida. Program
je realizovan sa 10 višestruko ometenih učenika sa oštećenjem vida (eksperi-
mentalna grupa) i 10 učenika sa intelektualnom ometenošću (kontrolna gru-
pa). Nakon svake faze primene programa procenjivan je nivo dostignutih vešti-
na pomoću Skale ispunjavanja cilja (Goal attainment scale).
Inicijalna procena je pokazala da su višestruko ometena deca sa oštećenjem
vida u odnosu na decu sa intelektualnom ometenošću imala prilično niži
nivo veština neverbalne komunikacije. Iz merenja u merenje ova deca su sve više
napredovala, tako da su na kraju skoro dostigla nivo kontrolne grupe., Nonverbal communication takes on a central
role and has invaluable significance in the
social life of a person. It presents the natural
part and the first form of social interaction.
The largest part of the information that
contributes to the acquisition of nonverbal
communication skills of a child is acquired
through visual perception and visual
imitation of the model. The inability or
reduced ability to use the visual sensory
channel impedes nonverbal communicative
exchange. Students with visual impairments,
who have cognitive deficits, are difficult
to explain nonverbal signals without the
specific performance of an action.
The aim of the research was to determine
the effects of the program for the
improvement of nonverbal communication
in visually impaired children with multiple
disabilities. The program was conducted
with 10 children with visual impairments
and multiple disabilities (experimental
group) and 10 students with intellectual
disability (control group). After each stage
of the application, the level of achievement
was evaluated using the Goal attainment
scale.
The initial assessment showed that children
with visual impairments and multiple
disabilities, compared to children with
intellectual disabilities, had a fairly lower
level of nonverbal communication skills.
From measurement to measurement, these
children progressed more and more, so they
almost reached the level of the control group
in the end.",
publisher = "Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation",
journal = "Zbornik radova - Nacionalni naučni skup „Prevencija razvojnih smetnji i
problema u ponašanju”, Beograd, 21. Decembar 2017.",
title = "Poboljšanje neverbalne komunikacije kod višestruko ometenih učenika sa oštećenjem vida, Improving nonverbal communication in children with multiple
disabilities, including visual impairment",
pages = "53-45",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2626"
}

Stanimirović, D., Jablan, B.,& Živković, I.. (2017). Poboljšanje neverbalne komunikacije kod višestruko ometenih učenika sa oštećenjem vida. in Zbornik radova - Nacionalni naučni skup „Prevencija razvojnih smetnji i
problema u ponašanju”, Beograd, 21. Decembar 2017.
Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation., 45-53.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2626

Stanimirović D, Jablan B, Živković I. Poboljšanje neverbalne komunikacije kod višestruko ometenih učenika sa oštećenjem vida. in Zbornik radova - Nacionalni naučni skup „Prevencija razvojnih smetnji i
problema u ponašanju”, Beograd, 21. Decembar 2017.. 2017;:45-53.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2626 .

Stanimirović, Dragana, Jablan, Branka, Živković, Ivana, "Poboljšanje neverbalne komunikacije kod višestruko ometenih učenika sa oštećenjem vida" in Zbornik radova - Nacionalni naučni skup „Prevencija razvojnih smetnji i
problema u ponašanju”, Beograd, 21. Decembar 2017. (2017):45-53,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2626 .

TY  - CONF
AU  - Stanimirović, Dragana
PY  - 2017
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/4186
AB  - Partnerstvo roditelja i stručnjaka je značajan prediktor optimalnih ishoda u
rehabilitaciji i edukaciji deteta sa smetnjama u razvoju. Dok ekspertski model
odlikuje hijerarhijski odnos između stručnjaka i roditelja, karakteristike
partnerskog modela su recipročni odnosi, komplementarne uloge, kooperativnost.  
Cilj istraživanja bio je utvrđivanje konstrukata ispitanika o ulogama stručnjaka i
roditelja i njihovim međusobnim odnosima. Uzorak je činilo 16 roditelja deteta sa 
smetnjama u razvoju (oštećenje vida ili višestruka ometenost) i 16 defektologa koji
rade na poslovima ličnog pratioca učenika sa smetnjama u razvoju. Za prikupljanje
podataka korišćen je polustrukturiran dubinski intervju. Podaci su obrađeni
kvalitativno postupkom analize sadržaja.  
Personalne asistente svoga deteta roditelji opažaju kao stručnjake drugog reda
(važniji su lekari i učitelji). Defektolozi, pak, smatraju da stručnjake nije moguće
rangirati po značaju. Roditelji i defektolozi slično opisuju prednosti (znanja i
kompetencije) jednih i drugih. Većina defektologa odnose između stručnjaka i
roditelja opisuje shodno partnerskom modelu i u praksi teži tom idealu. U ličnom
iskustvu neki od njih nailaze na teškoće koje uglavnom pripisuju visokim
očekivanjima roditelja od njih i nerealnim očekivanjima od svoga deteta. Tek svaki
treći roditelj odnose između stručnjaka i roditelja opisuje shodno partnerskom
modelu. U njihovom ličnom iskustvu odnosi sa stručnjacima su za njih često izvor
frustracija. Defektologe opažaju kao osobe koje treba više da rade sa detetom sa
smetnjama u razvoju i da slušaju sugestije roditelja.  
Većini roditelja i nekim defektolozima je potrebna pomoć u građenju partnerskih
odnosa. To, između ostalog, podrazumeva rad na menjanju njihovih pogrešnih predstava
i nerealnih očekivanja.
PB  - Društvo defektologa Srbije
C3  - Zbornik rezimea – Međunarodna stručno naučna konferencija„Dani defektologa Srbije” , Novi Sad, 09-12.februar 2017.
T1  - Odnosi između roditelja I stručnjaka posmatrani iz perspektive Roditelja deteta sa smetnjama u razvoju i defektologa
EP  - 128
SP  - 128
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4186
ER  - 

@conference{
author = "Stanimirović, Dragana",
year = "2017",
abstract = "Partnerstvo roditelja i stručnjaka je značajan prediktor optimalnih ishoda u
rehabilitaciji i edukaciji deteta sa smetnjama u razvoju. Dok ekspertski model
odlikuje hijerarhijski odnos između stručnjaka i roditelja, karakteristike
partnerskog modela su recipročni odnosi, komplementarne uloge, kooperativnost.  
Cilj istraživanja bio je utvrđivanje konstrukata ispitanika o ulogama stručnjaka i
roditelja i njihovim međusobnim odnosima. Uzorak je činilo 16 roditelja deteta sa 
smetnjama u razvoju (oštećenje vida ili višestruka ometenost) i 16 defektologa koji
rade na poslovima ličnog pratioca učenika sa smetnjama u razvoju. Za prikupljanje
podataka korišćen je polustrukturiran dubinski intervju. Podaci su obrađeni
kvalitativno postupkom analize sadržaja.  
Personalne asistente svoga deteta roditelji opažaju kao stručnjake drugog reda
(važniji su lekari i učitelji). Defektolozi, pak, smatraju da stručnjake nije moguće
rangirati po značaju. Roditelji i defektolozi slično opisuju prednosti (znanja i
kompetencije) jednih i drugih. Većina defektologa odnose između stručnjaka i
roditelja opisuje shodno partnerskom modelu i u praksi teži tom idealu. U ličnom
iskustvu neki od njih nailaze na teškoće koje uglavnom pripisuju visokim
očekivanjima roditelja od njih i nerealnim očekivanjima od svoga deteta. Tek svaki
treći roditelj odnose između stručnjaka i roditelja opisuje shodno partnerskom
modelu. U njihovom ličnom iskustvu odnosi sa stručnjacima su za njih često izvor
frustracija. Defektologe opažaju kao osobe koje treba više da rade sa detetom sa
smetnjama u razvoju i da slušaju sugestije roditelja.  
Većini roditelja i nekim defektolozima je potrebna pomoć u građenju partnerskih
odnosa. To, između ostalog, podrazumeva rad na menjanju njihovih pogrešnih predstava
i nerealnih očekivanja.",
publisher = "Društvo defektologa Srbije",
journal = "Zbornik rezimea – Međunarodna stručno naučna konferencija„Dani defektologa Srbije” , Novi Sad, 09-12.februar 2017.",
title = "Odnosi između roditelja I stručnjaka posmatrani iz perspektive Roditelja deteta sa smetnjama u razvoju i defektologa",
pages = "128-128",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4186"
}

Stanimirović, D.. (2017). Odnosi između roditelja I stručnjaka posmatrani iz perspektive Roditelja deteta sa smetnjama u razvoju i defektologa. in Zbornik rezimea – Međunarodna stručno naučna konferencija„Dani defektologa Srbije” , Novi Sad, 09-12.februar 2017.
Društvo defektologa Srbije., 128-128.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4186

Stanimirović D. Odnosi između roditelja I stručnjaka posmatrani iz perspektive Roditelja deteta sa smetnjama u razvoju i defektologa. in Zbornik rezimea – Međunarodna stručno naučna konferencija„Dani defektologa Srbije” , Novi Sad, 09-12.februar 2017.. 2017;:128-128.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4186 .

Stanimirović, Dragana, "Odnosi između roditelja I stručnjaka posmatrani iz perspektive Roditelja deteta sa smetnjama u razvoju i defektologa" in Zbornik rezimea – Međunarodna stručno naučna konferencija„Dani defektologa Srbije” , Novi Sad, 09-12.februar 2017. (2017):128-128,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4186 .

TY  - CONF
AU  - Stanimirović, Dragana
PY  - 2017
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/4173
AB  - Cilj ovog rada je da ukaže na sličnosti u sadržajima prikupljenim tokom
individualnog savetovanja roditelja pet slepih beba. Kvalitativna analiza je
obavljena na osnovu audiosnimaka i pisanih materijala.
Roditelji su zatražili pomoć nakon „saznanja” da njihovo dete nikad neće
videti. Tema svakog susreta bila je određena onim što trenutno najviše brine
roditelje u vezi njihovog deteta.
Analiza pokazuje da su se u svih pet slučaja pojavile iste teme. Na početku
su se svi roditelji pitali: Ima li negde leka? Da li je moglo da se izbegne? Vidi
li bar svetlo? Paralelno su se javljale sumnje da beba ima neku dodatnu
smetnju jer: „ćuti”, „ne reaguje” i sl. Korišćene su tehnike aktivnog slušanja,
reflektovanja osećanja, ali i konfrontiranje. Ishod je bio prihvatanje postojećeg
stanja. To je prelomni trenutak nakon koga su roditelji bili spremni da
uče o specifičnostima razvoja slepih beba. Upućeni su na relevantnu literaturu,
a jedna porodica je angažovala tiflologa. I pored toga, sve roditelje je
brinulo i plašilo što beba ne drži glavu pravo, ne puzi, što stavlja rukicu u
oko itd. Nisu bili sigurni da li ispravno postupaju. Prorađivali smo njihova
osećanja i potkrepljivali doživljaj roditeljske kompetentnosti. To je uticalo
na promenu njihovih misli, osećanja i ponašanja.
AB  - Research subject: The aim of this study was to point out the similarities in the
content gathered during individual counseling offered to parents of five blind
babies. Qualitative analysis was conducted based on audio recordings and written
materials.
Method: All families were complete. They asked for help of a psychologist after
they “acquired knowledge” that their child would never see (the youngest child
was nine and the oldest was twelve months old). This was done by four mothers
and one father. Each of these parents, or parental couples, occasionally came to
psychological counseling. The topic for each meeting was determined by what the
parents’ main concern regarding their child was at that point.
Results: The analysis showed that the same topics emerged in all five cases.
Initially, all parents asked the following questions: Is there a cure? Could this
have been avoided? Does he/she see the light at least? ... Furthermore, doubts that
the baby had an additional disorder emerged as well, because the baby: “prefers
silence”, “does not react”, etc. The techniques of active listening, reflection of
emotions, but also confrontation, were used. The outcome was the acceptance
of the current situation. This was a turning point after which the parents were
ready to learn about the specifics of the development of a blind baby. They were
referred to the relevant literature. In addition to that, one family took on a special
educator and rehabilitator for persons with visual impairment. Nevertheless,
all parents had worries and fears because their baby did not keep his/her head
straight, did not crawl, put fingers into the eye, etc. From time to time they were
focused on the reactions of people from their environment. They were not sure if
they were doing the right thing.
Conclusion: During individual counseling, we worked on their feelings and
corroborated the experience of parental competence. This had an impact on
changing their thoughts, feelings and behavior.
PB  - University of Belgrade, Faculty of Special Education and Rehabilitation, Serbia / Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju
C3  - Proceedings- Eurlyaid Conference 2017 „ Early Childhood Intervention: For meeting sustainable development goals of the new millennium “, Beograd, Srbija, 06–08. 10.2017.
T1  - Nekoliko porodica sa slepom bebom koje liče jedna na drugu
T1  - Several families with a blind baby that resemble each other
EP  - 287
SP  - 283
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4173
ER  - 

@conference{
author = "Stanimirović, Dragana",
year = "2017",
abstract = "Cilj ovog rada je da ukaže na sličnosti u sadržajima prikupljenim tokom
individualnog savetovanja roditelja pet slepih beba. Kvalitativna analiza je
obavljena na osnovu audiosnimaka i pisanih materijala.
Roditelji su zatražili pomoć nakon „saznanja” da njihovo dete nikad neće
videti. Tema svakog susreta bila je određena onim što trenutno najviše brine
roditelje u vezi njihovog deteta.
Analiza pokazuje da su se u svih pet slučaja pojavile iste teme. Na početku
su se svi roditelji pitali: Ima li negde leka? Da li je moglo da se izbegne? Vidi
li bar svetlo? Paralelno su se javljale sumnje da beba ima neku dodatnu
smetnju jer: „ćuti”, „ne reaguje” i sl. Korišćene su tehnike aktivnog slušanja,
reflektovanja osećanja, ali i konfrontiranje. Ishod je bio prihvatanje postojećeg
stanja. To je prelomni trenutak nakon koga su roditelji bili spremni da
uče o specifičnostima razvoja slepih beba. Upućeni su na relevantnu literaturu,
a jedna porodica je angažovala tiflologa. I pored toga, sve roditelje je
brinulo i plašilo što beba ne drži glavu pravo, ne puzi, što stavlja rukicu u
oko itd. Nisu bili sigurni da li ispravno postupaju. Prorađivali smo njihova
osećanja i potkrepljivali doživljaj roditeljske kompetentnosti. To je uticalo
na promenu njihovih misli, osećanja i ponašanja., Research subject: The aim of this study was to point out the similarities in the
content gathered during individual counseling offered to parents of five blind
babies. Qualitative analysis was conducted based on audio recordings and written
materials.
Method: All families were complete. They asked for help of a psychologist after
they “acquired knowledge” that their child would never see (the youngest child
was nine and the oldest was twelve months old). This was done by four mothers
and one father. Each of these parents, or parental couples, occasionally came to
psychological counseling. The topic for each meeting was determined by what the
parents’ main concern regarding their child was at that point.
Results: The analysis showed that the same topics emerged in all five cases.
Initially, all parents asked the following questions: Is there a cure? Could this
have been avoided? Does he/she see the light at least? ... Furthermore, doubts that
the baby had an additional disorder emerged as well, because the baby: “prefers
silence”, “does not react”, etc. The techniques of active listening, reflection of
emotions, but also confrontation, were used. The outcome was the acceptance
of the current situation. This was a turning point after which the parents were
ready to learn about the specifics of the development of a blind baby. They were
referred to the relevant literature. In addition to that, one family took on a special
educator and rehabilitator for persons with visual impairment. Nevertheless,
all parents had worries and fears because their baby did not keep his/her head
straight, did not crawl, put fingers into the eye, etc. From time to time they were
focused on the reactions of people from their environment. They were not sure if
they were doing the right thing.
Conclusion: During individual counseling, we worked on their feelings and
corroborated the experience of parental competence. This had an impact on
changing their thoughts, feelings and behavior.",
publisher = "University of Belgrade, Faculty of Special Education and Rehabilitation, Serbia / Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju",
journal = "Proceedings- Eurlyaid Conference 2017 „ Early Childhood Intervention: For meeting sustainable development goals of the new millennium “, Beograd, Srbija, 06–08. 10.2017.",
title = "Nekoliko porodica sa slepom bebom koje liče jedna na drugu, Several families with a blind baby that resemble each other",
pages = "287-283",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4173"
}

Stanimirović, D.. (2017). Nekoliko porodica sa slepom bebom koje liče jedna na drugu. in Proceedings- Eurlyaid Conference 2017 „ Early Childhood Intervention: For meeting sustainable development goals of the new millennium “, Beograd, Srbija, 06–08. 10.2017.
University of Belgrade, Faculty of Special Education and Rehabilitation, Serbia / Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju., 283-287.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4173

Stanimirović D. Nekoliko porodica sa slepom bebom koje liče jedna na drugu. in Proceedings- Eurlyaid Conference 2017 „ Early Childhood Intervention: For meeting sustainable development goals of the new millennium “, Beograd, Srbija, 06–08. 10.2017.. 2017;:283-287.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4173 .

Stanimirović, Dragana, "Nekoliko porodica sa slepom bebom koje liče jedna na drugu" in Proceedings- Eurlyaid Conference 2017 „ Early Childhood Intervention: For meeting sustainable development goals of the new millennium “, Beograd, Srbija, 06–08. 10.2017. (2017):283-287,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4173 .

TY  - CONF
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Mijatović, Luka
AU  - Korićanac, Irena
PY  - 2017
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/2719
AB  - Hronična tuga se odnosi na jedinstvenu emocionalnu reakciju koja se javlja
kada je gubitak kontinuirano prisutan u životu neke osobe. Ovaj pojam se
najpre vezivao za gubitke koji se tiču zdravstvenog stanja drugih. Poslednjih
godina se primenjuje i na doživljaje patnje u vezi sa sopstvenim zdravljem.
Roditelji dece sa smetnjama u razvoju se suočavaju sa snažnim osećanjem
bola nakon saznanja koja se tiču dijagnoze deteta. Bol ne prestaje usled
toga što se proces tugovanja ne završava. Jedinstvenost procesa hroničnog
tugovanja jeste upravo u tome što vremenom ne gubi na intenzitetu, već se
održava, a čak i pojačava tokom brojnih situacija (nedovoljno responzivno
osoblje, promena lekara, polazak deteta u školu, iskustva stigmatizacije
i dr.) koje mogu reaktivirati stanje tuge. Drugi aspekt jedinstvenosti ove
pojave ogleda se u postojanju perioda stabilnosti i adaptacije, tokom kojih
roditelji doživljavaju i pozitivne emocije u vezi sa stanjem svog deteta.
Ciklični karakter procesa hronične tuge često dovodi do kumulativnog efekta
tuge, naročito ako je povišena vulnerabilnost roditelja praćena nedostatkom
razumevanja i adekvatne podrške od strane užeg socijalnog okruženja
i zdravstvenog osoblja. Stanje hronične tuge se razlikuje od depresivnih i
anksioznih poremećaja i od izuzetne je važnosti da na adekvatan način
bude prepoznato, kako bi se smanjila mogućnost dalje patologizacije i
stigmatizacije porodice deteta sa smetnjama. Tretman ovog specifičnog
oblika tugovanja se pre svega odnosi na pomoć roditeljima da usvoje što
adekvatnije strategije prevladavanja stresa. Redefinisanje situacije i
prihvatanje neizvesnosti u pogledu budućnosti pružaju mogućnost da
se oslobode i iskoriste zdravi porodični kapaciteti. Pomeranjem fokusa
sa slabosti porodičnog sistema na njegove snage se, u skladu sa modelom
izazova, jačaju porodične rezilijence i utire put uspešnijem prevladavanju
narednih stresnih događaja.
AB  - Research subject: Chronic sorrow refers to a specific emotional response that
occurs when the loss is continuously present in a person’s life. This term was
primarily referred to losses related to health conditions of others. In recent years,
it also applies to the experiences of suffering linked to one’s own health.
Method: Based on the review of theoretical and empirical researches, the main
questions of chronic sorrow in parents of disabled children are highlighted.
Results: Parents of children with disabilities are faced with a strong sense of pain
after getting the information concerning the child’s diagnosis. The pain does not
stop because the grieving process never reaches closure. The uniqueness of the
process of chronic sorrow lies in the fact that it does not lose its intensity over
time; rather, the intensity of grief maintains the same or even increases during
numerous situations (insufficiently responsive staff, changing doctors, starting
school, experiences of stigmatization, etc.) which can reactivate the state of
sorrow. Another aspect of the uniqueness of this phenomenon is reflected in the
existence of periods of stability and adaptation, during which the parents are
experiencing positive emotions about their child’s condition. The cyclic nature
of the process of chronic sorrow often leads to a cumulative effect of sadness,
especially when increased vulnerability of parents is accompanied by a lack of
understanding and adequate support from the narrower social environment and
health personnel.
Conclusion: Condition of chronic sorrow differs from depression and anxiety
disorders. In order to reduce the possibility of further stigmatization and
pathologisation of families of children with disabilities, it is very important
to adequately detect this state. The treatment of this specific form of grieving
primarily refers to helping parents to adopt appropriate coping strategies.
Redefining the situation and acceptance of uncertainty about the future provide
an opportunity for releasing and using healthy family capacities. Shifting the
focus from weaknesses of the family system to its strengths, according to the
Challenge model, empowers family resilience and enables more successful coping
with future stressful events.
PB  - University of Belgrade, Faculty of Special Education and Rehabilitation, Serbia /
Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju
C3  - Zbornik radova
C3  - Proceedings- Eurlyaid
Conference 2017 „ Early Childhood Intervention:
For meeting sustainable
development goals of the
new millennium “, Beograd, Srbija, 06–08. 10.2017.
T1  - Hronična tuga kod roditelja dece sa smetnjama u razvoju
T1  - Chronic sorrow in parents of disabled children
EP  - 281
SP  - 275
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2719
ER  - 

@conference{
author = "Stanimirović, Dragana and Mijatović, Luka and Korićanac, Irena",
year = "2017",
abstract = "Hronična tuga se odnosi na jedinstvenu emocionalnu reakciju koja se javlja
kada je gubitak kontinuirano prisutan u životu neke osobe. Ovaj pojam se
najpre vezivao za gubitke koji se tiču zdravstvenog stanja drugih. Poslednjih
godina se primenjuje i na doživljaje patnje u vezi sa sopstvenim zdravljem.
Roditelji dece sa smetnjama u razvoju se suočavaju sa snažnim osećanjem
bola nakon saznanja koja se tiču dijagnoze deteta. Bol ne prestaje usled
toga što se proces tugovanja ne završava. Jedinstvenost procesa hroničnog
tugovanja jeste upravo u tome što vremenom ne gubi na intenzitetu, već se
održava, a čak i pojačava tokom brojnih situacija (nedovoljno responzivno
osoblje, promena lekara, polazak deteta u školu, iskustva stigmatizacije
i dr.) koje mogu reaktivirati stanje tuge. Drugi aspekt jedinstvenosti ove
pojave ogleda se u postojanju perioda stabilnosti i adaptacije, tokom kojih
roditelji doživljavaju i pozitivne emocije u vezi sa stanjem svog deteta.
Ciklični karakter procesa hronične tuge često dovodi do kumulativnog efekta
tuge, naročito ako je povišena vulnerabilnost roditelja praćena nedostatkom
razumevanja i adekvatne podrške od strane užeg socijalnog okruženja
i zdravstvenog osoblja. Stanje hronične tuge se razlikuje od depresivnih i
anksioznih poremećaja i od izuzetne je važnosti da na adekvatan način
bude prepoznato, kako bi se smanjila mogućnost dalje patologizacije i
stigmatizacije porodice deteta sa smetnjama. Tretman ovog specifičnog
oblika tugovanja se pre svega odnosi na pomoć roditeljima da usvoje što
adekvatnije strategije prevladavanja stresa. Redefinisanje situacije i
prihvatanje neizvesnosti u pogledu budućnosti pružaju mogućnost da
se oslobode i iskoriste zdravi porodični kapaciteti. Pomeranjem fokusa
sa slabosti porodičnog sistema na njegove snage se, u skladu sa modelom
izazova, jačaju porodične rezilijence i utire put uspešnijem prevladavanju
narednih stresnih događaja., Research subject: Chronic sorrow refers to a specific emotional response that
occurs when the loss is continuously present in a person’s life. This term was
primarily referred to losses related to health conditions of others. In recent years,
it also applies to the experiences of suffering linked to one’s own health.
Method: Based on the review of theoretical and empirical researches, the main
questions of chronic sorrow in parents of disabled children are highlighted.
Results: Parents of children with disabilities are faced with a strong sense of pain
after getting the information concerning the child’s diagnosis. The pain does not
stop because the grieving process never reaches closure. The uniqueness of the
process of chronic sorrow lies in the fact that it does not lose its intensity over
time; rather, the intensity of grief maintains the same or even increases during
numerous situations (insufficiently responsive staff, changing doctors, starting
school, experiences of stigmatization, etc.) which can reactivate the state of
sorrow. Another aspect of the uniqueness of this phenomenon is reflected in the
existence of periods of stability and adaptation, during which the parents are
experiencing positive emotions about their child’s condition. The cyclic nature
of the process of chronic sorrow often leads to a cumulative effect of sadness,
especially when increased vulnerability of parents is accompanied by a lack of
understanding and adequate support from the narrower social environment and
health personnel.
Conclusion: Condition of chronic sorrow differs from depression and anxiety
disorders. In order to reduce the possibility of further stigmatization and
pathologisation of families of children with disabilities, it is very important
to adequately detect this state. The treatment of this specific form of grieving
primarily refers to helping parents to adopt appropriate coping strategies.
Redefining the situation and acceptance of uncertainty about the future provide
an opportunity for releasing and using healthy family capacities. Shifting the
focus from weaknesses of the family system to its strengths, according to the
Challenge model, empowers family resilience and enables more successful coping
with future stressful events.",
publisher = "University of Belgrade, Faculty of Special Education and Rehabilitation, Serbia /
Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju",
journal = "Zbornik radova, Proceedings- Eurlyaid
Conference 2017 „ Early Childhood Intervention:
For meeting sustainable
development goals of the
new millennium “, Beograd, Srbija, 06–08. 10.2017.",
title = "Hronična tuga kod roditelja dece sa smetnjama u razvoju, Chronic sorrow in parents of disabled children",
pages = "281-275",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2719"
}

Stanimirović, D., Mijatović, L.,& Korićanac, I.. (2017). Hronična tuga kod roditelja dece sa smetnjama u razvoju. in Zbornik radova
University of Belgrade, Faculty of Special Education and Rehabilitation, Serbia /
Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju., 275-281.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2719

Stanimirović D, Mijatović L, Korićanac I. Hronična tuga kod roditelja dece sa smetnjama u razvoju. in Zbornik radova. 2017;:275-281.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2719 .

Stanimirović, Dragana, Mijatović, Luka, Korićanac, Irena, "Hronična tuga kod roditelja dece sa smetnjama u razvoju" in Zbornik radova (2017):275-281,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2719 .

TY  - JOUR
AU  - Jablan, Branka
AU  - Đušić, Dijana
AU  - Stanimirović, Dragana
AU  - Stanimirov, Ksenija
PY  - 2016
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/1032
AB  - Leisure time is time for relaxation, socializing, having fun, but also, that is the time in which children need to express their talents and interests and to develop certain skills. Children and young people have much more free time than adults and that time must be guided and organized. Goal of this paper is to determine how much time students with disabilities are spending in certain types of leisure activities. The sample included 30 students with disabilities from fifth to eighth grade from elementary school 'Dragan kovačević' from Belgrade. For data collecting purposes, the technique of 24-time diary was used. The results of the study show that children with disabilities are spending the most of the time in passive activities. During the day, the most common activities are one aimed at rest and relaxation - 155,04 minutes, next are school activities - 96 minutes, while the least time is spent on expressive activities - 29,58 minutes. Children state that the school should offer more substantial ways of spending leisure time.
AB  - Slobodno vreme je vreme za relaksaciju, druženje, zabavu, ali i vreme u kome deca treba da ispolje svoje talente i interesovanja i razviju određene veštine. Deca i mladi imaju znatno više slobodnog vremena od odraslih i njihovo slobodno vreme mora biti vođeno i organizovano. Cilj rada je utvrditi koliko vremena učenici sa razvojnim smetnjama provode u pojedinim vrstama slobodnih aktivnosti. Uzorkom je obuhvaćeno 30 učenika sa smetnjama u razvoju od V do VIII razreda Osnovne škole 'Dragan Kovačević' iz Beograda. Za prikupljanje podataka korišćena je tehnika 24-časovnog vremenskog dnevnika (24-hour time diary). Rezultati istraživanja pokazuju da deca sa smetnjama u razvoju najviše vremena provode u pasivnim aktivnostima. Tokom dana najviše su zastupljene aktivnosti kojima je cilj odmor i relaksacija - 155,04 minuta, zatim socijalne aktivnosti - 96 minuta, dok najmanje vremena troše na ekspresivne aktivnosti - 29,58 minuta. Deca navode da škola treba da ponudi sadržajnije načine korišćenja slobodnog vremena.
PB  - Izdavačko preduzeće "Socijalna misao", Beograd
T2  - Socijalna misao
T1  - Implementation of free time students with disabilities in development
T1  - Provođenje slobodnog vremena učenika sa smetnjama u razvoju
EP  - 62
IS  - 2
SP  - 51
VL  - 23
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_1032
ER  - 

@article{
author = "Jablan, Branka and Đušić, Dijana and Stanimirović, Dragana and Stanimirov, Ksenija",
year = "2016",
abstract = "Leisure time is time for relaxation, socializing, having fun, but also, that is the time in which children need to express their talents and interests and to develop certain skills. Children and young people have much more free time than adults and that time must be guided and organized. Goal of this paper is to determine how much time students with disabilities are spending in certain types of leisure activities. The sample included 30 students with disabilities from fifth to eighth grade from elementary school 'Dragan kovačević' from Belgrade. For data collecting purposes, the technique of 24-time diary was used. The results of the study show that children with disabilities are spending the most of the time in passive activities. During the day, the most common activities are one aimed at rest and relaxation - 155,04 minutes, next are school activities - 96 minutes, while the least time is spent on expressive activities - 29,58 minutes. Children state that the school should offer more substantial ways of spending leisure time., Slobodno vreme je vreme za relaksaciju, druženje, zabavu, ali i vreme u kome deca treba da ispolje svoje talente i interesovanja i razviju određene veštine. Deca i mladi imaju znatno više slobodnog vremena od odraslih i njihovo slobodno vreme mora biti vođeno i organizovano. Cilj rada je utvrditi koliko vremena učenici sa razvojnim smetnjama provode u pojedinim vrstama slobodnih aktivnosti. Uzorkom je obuhvaćeno 30 učenika sa smetnjama u razvoju od V do VIII razreda Osnovne škole 'Dragan Kovačević' iz Beograda. Za prikupljanje podataka korišćena je tehnika 24-časovnog vremenskog dnevnika (24-hour time diary). Rezultati istraživanja pokazuju da deca sa smetnjama u razvoju najviše vremena provode u pasivnim aktivnostima. Tokom dana najviše su zastupljene aktivnosti kojima je cilj odmor i relaksacija - 155,04 minuta, zatim socijalne aktivnosti - 96 minuta, dok najmanje vremena troše na ekspresivne aktivnosti - 29,58 minuta. Deca navode da škola treba da ponudi sadržajnije načine korišćenja slobodnog vremena.",
publisher = "Izdavačko preduzeće "Socijalna misao", Beograd",
journal = "Socijalna misao",
title = "Implementation of free time students with disabilities in development, Provođenje slobodnog vremena učenika sa smetnjama u razvoju",
pages = "62-51",
number = "2",
volume = "23",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_1032"
}

Jablan, B., Đušić, D., Stanimirović, D.,& Stanimirov, K.. (2016). Implementation of free time students with disabilities in development. in Socijalna misao
Izdavačko preduzeće "Socijalna misao", Beograd., 23(2), 51-62.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_1032

Jablan B, Đušić D, Stanimirović D, Stanimirov K. Implementation of free time students with disabilities in development. in Socijalna misao. 2016;23(2):51-62.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_1032 .

Jablan, Branka, Đušić, Dijana, Stanimirović, Dragana, Stanimirov, Ksenija, "Implementation of free time students with disabilities in development" in Socijalna misao, 23, no. 2 (2016):51-62,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_1032 .

TY  - JOUR
AU  - Stanimirov, Ksenija
AU  - Jablan, Branka
AU  - Stanimirović, Dragana
PY  - 2016
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/953
AB  - Self-esteem, self-concept, self-awareness, self-image are all the terms which different author use to indicate subjective experience of personality. Reinforcement, evaluation by significant people from close environment and estimation of (proper) behavior all influence on individual self-concept. Self-concept is changing based on how individuals develop new cognitive and intellectual capacities and how they face new requirements and processes. However, the presence of a disability, and therefore visual impairment, can influence the process of forming the personality of a person. The goal of this paper is to provide an overview of researches that examine the self-concept in adults with visual impairments.
AB  - Samopoimanje, self-koncept, samosvest, pojam o sebi, slika o sebi su termini kojima različiti autori označavaju subjektivni doživljaj vlastite ličnosti. Na samopoimanje utiču potkrepljenja, evaluacija od strane značajnih osoba iz okruženja i procena sopstvenog ponašanja. Samopoimanje se menja kako pojedinci razvijaju (nove) kognitivne i intelektualne kapacitete i kako se suočavaju sa novim zahtevima i procesima. Međutim, prisustvo invaliditeta, samim tim i oštećenja vida, može da utiče na proces formiranja ličnosti neke osobe. Cilj ovog rada je pregled istraživanja koja su se bavila ispitivanjem samopoimanja kod odraslih osoba sa oštećenjem vida.
PB  - Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd
T2  - Beogradska defektološka škola
T1  - Self-concept in adults with visual impairments
T1  - Samopoimanje kod odraslih osoba sa oštećenjem vida
EP  - 52
IS  - 3
SP  - 37
VL  - 22
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_953
ER  - 

@article{
author = "Stanimirov, Ksenija and Jablan, Branka and Stanimirović, Dragana",
year = "2016",
abstract = "Self-esteem, self-concept, self-awareness, self-image are all the terms which different author use to indicate subjective experience of personality. Reinforcement, evaluation by significant people from close environment and estimation of (proper) behavior all influence on individual self-concept. Self-concept is changing based on how individuals develop new cognitive and intellectual capacities and how they face new requirements and processes. However, the presence of a disability, and therefore visual impairment, can influence the process of forming the personality of a person. The goal of this paper is to provide an overview of researches that examine the self-concept in adults with visual impairments., Samopoimanje, self-koncept, samosvest, pojam o sebi, slika o sebi su termini kojima različiti autori označavaju subjektivni doživljaj vlastite ličnosti. Na samopoimanje utiču potkrepljenja, evaluacija od strane značajnih osoba iz okruženja i procena sopstvenog ponašanja. Samopoimanje se menja kako pojedinci razvijaju (nove) kognitivne i intelektualne kapacitete i kako se suočavaju sa novim zahtevima i procesima. Međutim, prisustvo invaliditeta, samim tim i oštećenja vida, može da utiče na proces formiranja ličnosti neke osobe. Cilj ovog rada je pregled istraživanja koja su se bavila ispitivanjem samopoimanja kod odraslih osoba sa oštećenjem vida.",
publisher = "Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd",
journal = "Beogradska defektološka škola",
title = "Self-concept in adults with visual impairments, Samopoimanje kod odraslih osoba sa oštećenjem vida",
pages = "52-37",
number = "3",
volume = "22",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_953"
}

Stanimirov, K., Jablan, B.,& Stanimirović, D.. (2016). Self-concept in adults with visual impairments. in Beogradska defektološka škola
Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd., 22(3), 37-52.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_953

Stanimirov K, Jablan B, Stanimirović D. Self-concept in adults with visual impairments. in Beogradska defektološka škola. 2016;22(3):37-52.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_953 .

Stanimirov, Ksenija, Jablan, Branka, Stanimirović, Dragana, "Self-concept in adults with visual impairments" in Beogradska defektološka škola, 22, no. 3 (2016):37-52,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_953 .

TY  - JOUR
AU  - Stanimirov, Ksenija
AU  - Jablan, Branka
AU  - Nedeljković, Ivana
AU  - Stanimirović, Dragana
PY  - 2016
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/961
AB  - Attitude is defined as a multidimensional concept which includes affective, cognitive and behavioral component. The attitudes are generators of certain behavior, that is, the manifestation of attitudes leads to the reactions of other people. Examination of the attitudes towards people with intellectual disabilities is an important topic because, if there are negative attitudes, they can disturbe or prevents people with intellectual disabilities in achieving life goals. Goal of this paper is to determine whether the sociodemographic characteristics of people with visual impairments are the source of the differences in attitudes towards people with intellectual disabilities. The results of this research show that there is a positive correlation between the level of education of the respondents and attitudes towards people with intellectual disabilities, while between categories of visual impairment, age of respondents, professional status and gender on one side and attitudes on the other side there are no statistically significant differences.
AB  - Stav se definiše kao multidimenzionalni koncept koji uključuje afektivnu, kognitivnu i bihejvioralnu komponentu. Stavovi su pokretači određenih ponašanja, odnosno, ispoljavanje stavova dovodi do reakcije drugih. Ispitivanje stavova prema osobama sa intelektualnom ometenošću je značajna tema, jer, ukoliko postoje negativni stavovi, oni mogu da ih ometaju ili sprečavaju u ostvarivanju životnih ciljeva. Cilj rada je utvrditi da li su sociodemografske karakteristike osoba sa oštećenjem vida izvor razlika u stavovima prema osobama sa intelektualnom ometenošću. Rezultati istraživanja pokazuju da postoji pozitivna korelacija između nivoa obrazovanja ispitanika i stavova prema osobama sa intelektualnom ometenošću, dok između kategorije oštećenja vida, uzrasta ispitanika, profesionalnog statusa i pola sa jedne strane i stavova sa druge strane nema statistički značajnih razlika.
PB  - Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd
T2  - Beogradska defektološka škola
T1  - Attitudes of persons with visual impairment towards people with intellectual disability
T1  - Stavovi osoba sa oštećenjem vida prema osobama sa intelektualnom ometenošću
EP  - 46
IS  - 1
SP  - 33
VL  - 22
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_961
ER  - 

@article{
author = "Stanimirov, Ksenija and Jablan, Branka and Nedeljković, Ivana and Stanimirović, Dragana",
year = "2016",
abstract = "Attitude is defined as a multidimensional concept which includes affective, cognitive and behavioral component. The attitudes are generators of certain behavior, that is, the manifestation of attitudes leads to the reactions of other people. Examination of the attitudes towards people with intellectual disabilities is an important topic because, if there are negative attitudes, they can disturbe or prevents people with intellectual disabilities in achieving life goals. Goal of this paper is to determine whether the sociodemographic characteristics of people with visual impairments are the source of the differences in attitudes towards people with intellectual disabilities. The results of this research show that there is a positive correlation between the level of education of the respondents and attitudes towards people with intellectual disabilities, while between categories of visual impairment, age of respondents, professional status and gender on one side and attitudes on the other side there are no statistically significant differences., Stav se definiše kao multidimenzionalni koncept koji uključuje afektivnu, kognitivnu i bihejvioralnu komponentu. Stavovi su pokretači određenih ponašanja, odnosno, ispoljavanje stavova dovodi do reakcije drugih. Ispitivanje stavova prema osobama sa intelektualnom ometenošću je značajna tema, jer, ukoliko postoje negativni stavovi, oni mogu da ih ometaju ili sprečavaju u ostvarivanju životnih ciljeva. Cilj rada je utvrditi da li su sociodemografske karakteristike osoba sa oštećenjem vida izvor razlika u stavovima prema osobama sa intelektualnom ometenošću. Rezultati istraživanja pokazuju da postoji pozitivna korelacija između nivoa obrazovanja ispitanika i stavova prema osobama sa intelektualnom ometenošću, dok između kategorije oštećenja vida, uzrasta ispitanika, profesionalnog statusa i pola sa jedne strane i stavova sa druge strane nema statistički značajnih razlika.",
publisher = "Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd",
journal = "Beogradska defektološka škola",
title = "Attitudes of persons with visual impairment towards people with intellectual disability, Stavovi osoba sa oštećenjem vida prema osobama sa intelektualnom ometenošću",
pages = "46-33",
number = "1",
volume = "22",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_961"
}

Stanimirov, K., Jablan, B., Nedeljković, I.,& Stanimirović, D.. (2016). Attitudes of persons with visual impairment towards people with intellectual disability. in Beogradska defektološka škola
Univerzitet u Beogradu - Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd., 22(1), 33-46.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_961

Stanimirov K, Jablan B, Nedeljković I, Stanimirović D. Attitudes of persons with visual impairment towards people with intellectual disability. in Beogradska defektološka škola. 2016;22(1):33-46.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_961 .

Stanimirov, Ksenija, Jablan, Branka, Nedeljković, Ivana, Stanimirović, Dragana, "Attitudes of persons with visual impairment towards people with intellectual disability" in Beogradska defektološka škola, 22, no. 1 (2016):33-46,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_961 .

TY  - CONF
AU  - Grbović, Aleksandra
AU  - Jablan, Branka
AU  - Stanimirović, Dragana
PY  - 2016
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/2462
AB  - Prihvaćenost srednjoškolaca sa oštećenjem vida od strane
vršnjaka tipičnog razvoja i vršnjaka sa istom ometenošću daje
početan uvid u kvalitet ostvarenih vršnjačkih odnosa u školi.
Cilj rada je utvrditi kako srednjoškolci sa oštećenjem
vida samoprocenjuju prihvaćenost od strane vršnjaka tipičnog
razvoja i vršnjaka sa oštećenjem vida u odnosu na pol. Uzorkom su
obuhvaćena 43 srednjoškolca sa oštećenjem vida koji se obrazuju
zajedno sa vršnjacima tipičnog razvoja. Podaci su prikupljeni
posebno konstruisanim upitnikom putem koga su ispitanici
ocenjivali prihvaćenost od strane vršnjaka na petostepenoj ska-
li Likertovog tipa, dok je tvrdnja o zadovoljstvu učestvovanjem
u vanškolskim aktivnostima ocenjena na trostepenoj skali
Likertovog tipa.
Rezultati istraživanja pokazuju da postoje statistički
značajne razlike u samoproceni prihvaćenosti učenika i učenica
od strane vršnjaka tipičnog razvoja. Mladići sa oštećenjem vida
smatraju da su bolje prihvaćeni od strane vršnjaka koji vide, nego
što to smatraju devojke. Razlike u samoproceni prihvaćenosti
učenika i učenica od strane vršnjaka sa istom ometenošću, nisu
utvrđene. Razlike nisu utvrđene po pitanju zadovoljstva učeni-
ka i učenica učestvovanjem u vannastavnim aktivnostima, kako
sa učenicima tipičnog razvoja, tako i sa vršnjacima sa istom
vrstom ometenosti. Procenat zastupljenosti prijatelja kod
učenika je znatno veći nego kod učenica, ali statistički značajne
razlike nisu utvrđene.
AB  - acceptance of high school students with visual impairments by their typical development
peers and peers with the same disability gives an initial insight into the quality of peer
relationships in school.
The aim of the study was to identify how the acceptance by the typical development
peers and peers with visual impairments in relation to sex is being self-assessed by
the high school students with visual impairments. The sample included 43 students
with visual impairments who are attending special classes in the regular school. Data
were collected through a specially designed questionnaire. Respondents evaluated the
acceptance by the peers on a five-point Likert-type scale. The statement on satisfaction
by participating in extracurricular activities was assessed on a three-point Likert scale.
The study results showed statistically significant differences in self-assessment on the
students acceptance by the typical development peers. Boys with visual impairments
considered to be better accepted by their typical developed peers, than the girls with
visual impairments. Differences in self-assessment of students acceptance by the peers
with the same disability, have not been established. The differences in satisfaction of
participating in extracurricular activities with typical development peers, as well as
with the peers with visual impairment, were not determined. The percentage of friendly
relationships in male students was higher than that of female students, but statistically
significant differences were not determined.
PB  - Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation
C3  - Zbornik radova - Nacionalni naučni skup, „Socijalna inkluzija dece sa razvojnim
smetnjama i problemima u ponašanju”, Beograd, 6. decembar 2016
T1  - Prihvaćenost srednjoškolaca sa oštećenjem vida od strane vršnjaka – razlike u samoproceni učenika i učenica
T1  - Acceptance of high school students with visual impairments by their peers
– differences in self-assessment of boys and girls –
EP  - 256
SP  - 250
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2462
ER  - 

@conference{
author = "Grbović, Aleksandra and Jablan, Branka and Stanimirović, Dragana",
year = "2016",
abstract = "Prihvaćenost srednjoškolaca sa oštećenjem vida od strane
vršnjaka tipičnog razvoja i vršnjaka sa istom ometenošću daje
početan uvid u kvalitet ostvarenih vršnjačkih odnosa u školi.
Cilj rada je utvrditi kako srednjoškolci sa oštećenjem
vida samoprocenjuju prihvaćenost od strane vršnjaka tipičnog
razvoja i vršnjaka sa oštećenjem vida u odnosu na pol. Uzorkom su
obuhvaćena 43 srednjoškolca sa oštećenjem vida koji se obrazuju
zajedno sa vršnjacima tipičnog razvoja. Podaci su prikupljeni
posebno konstruisanim upitnikom putem koga su ispitanici
ocenjivali prihvaćenost od strane vršnjaka na petostepenoj ska-
li Likertovog tipa, dok je tvrdnja o zadovoljstvu učestvovanjem
u vanškolskim aktivnostima ocenjena na trostepenoj skali
Likertovog tipa.
Rezultati istraživanja pokazuju da postoje statistički
značajne razlike u samoproceni prihvaćenosti učenika i učenica
od strane vršnjaka tipičnog razvoja. Mladići sa oštećenjem vida
smatraju da su bolje prihvaćeni od strane vršnjaka koji vide, nego
što to smatraju devojke. Razlike u samoproceni prihvaćenosti
učenika i učenica od strane vršnjaka sa istom ometenošću, nisu
utvrđene. Razlike nisu utvrđene po pitanju zadovoljstva učeni-
ka i učenica učestvovanjem u vannastavnim aktivnostima, kako
sa učenicima tipičnog razvoja, tako i sa vršnjacima sa istom
vrstom ometenosti. Procenat zastupljenosti prijatelja kod
učenika je znatno veći nego kod učenica, ali statistički značajne
razlike nisu utvrđene., acceptance of high school students with visual impairments by their typical development
peers and peers with the same disability gives an initial insight into the quality of peer
relationships in school.
The aim of the study was to identify how the acceptance by the typical development
peers and peers with visual impairments in relation to sex is being self-assessed by
the high school students with visual impairments. The sample included 43 students
with visual impairments who are attending special classes in the regular school. Data
were collected through a specially designed questionnaire. Respondents evaluated the
acceptance by the peers on a five-point Likert-type scale. The statement on satisfaction
by participating in extracurricular activities was assessed on a three-point Likert scale.
The study results showed statistically significant differences in self-assessment on the
students acceptance by the typical development peers. Boys with visual impairments
considered to be better accepted by their typical developed peers, than the girls with
visual impairments. Differences in self-assessment of students acceptance by the peers
with the same disability, have not been established. The differences in satisfaction of
participating in extracurricular activities with typical development peers, as well as
with the peers with visual impairment, were not determined. The percentage of friendly
relationships in male students was higher than that of female students, but statistically
significant differences were not determined.",
publisher = "Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation",
journal = "Zbornik radova - Nacionalni naučni skup, „Socijalna inkluzija dece sa razvojnim
smetnjama i problemima u ponašanju”, Beograd, 6. decembar 2016",
title = "Prihvaćenost srednjoškolaca sa oštećenjem vida od strane vršnjaka – razlike u samoproceni učenika i učenica, Acceptance of high school students with visual impairments by their peers
– differences in self-assessment of boys and girls –",
pages = "256-250",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2462"
}

Grbović, A., Jablan, B.,& Stanimirović, D.. (2016). Prihvaćenost srednjoškolaca sa oštećenjem vida od strane vršnjaka – razlike u samoproceni učenika i učenica. in Zbornik radova - Nacionalni naučni skup, „Socijalna inkluzija dece sa razvojnim
smetnjama i problemima u ponašanju”, Beograd, 6. decembar 2016
Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation., 250-256.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2462

Grbović A, Jablan B, Stanimirović D. Prihvaćenost srednjoškolaca sa oštećenjem vida od strane vršnjaka – razlike u samoproceni učenika i učenica. in Zbornik radova - Nacionalni naučni skup, „Socijalna inkluzija dece sa razvojnim
smetnjama i problemima u ponašanju”, Beograd, 6. decembar 2016. 2016;:250-256.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2462 .

Grbović, Aleksandra, Jablan, Branka, Stanimirović, Dragana, "Prihvaćenost srednjoškolaca sa oštećenjem vida od strane vršnjaka – razlike u samoproceni učenika i učenica" in Zbornik radova - Nacionalni naučni skup, „Socijalna inkluzija dece sa razvojnim
smetnjama i problemima u ponašanju”, Beograd, 6. decembar 2016 (2016):250-256,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2462 .

TY  - BOOK
AU  - Stanimirović, Dragana
PY  - 2016
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/3848
AB  - Ljudi obično mladost pamte kao najlepši deo svog života. Sve što ih je
brinulo i mučilo u to doba vremenom je iščezlo ili bar izbledelo. Sećaju se
prvih izlazaka, prvih ljubavi, energije i lepote koja se više nikad neće vratiti.
Odlazak mladosti doživljavaju kao gubitak za kojim tuguju. Primicanjem
starosti proces tugovanja ne jenjava jer im izgubljeno izgleda sve ružičastije.
Stoga ne čudi što je žal za mladost često opevavana tema, ali takođe ni zbog
čega mnogi odrasli ne razumeju adolescente. „Odraslom je teško da zauzme
neutralan stav prema adolescentu koji ga asocira na izgubljeni raj ili na bolni
pakao sopstvene mladosti“ (Srna, 1997: 9). Uprkos tome, mnogi naučnici su
proučavali pubertet i adolescenciju, nastojeći da budu objektivni.
Mladima, pak, nije jasno: „Za čim to odrasli žale?“ Kako to da je za tetku
ili baku najlepši period u životu onaj u kome je živela u nemaštini ili je čak bio
rat!!! Sami jedva čekaju da se završi škola i da nađu ljubav svog života. Misle
da će se time okončati sve njihove muke koje opažaju kao najveće na svetu. Sa
druge strane, skloni su uživanju i eksperimentisanju, a često i rizičnim ponašanjima
koja uznemiravaju i plaše njihove roditelje.
Adolescentni period je period međusobno protivurečnih stanja, procesa i
osećanja, vreme nemira, strepnji i straha, ali i trijumfa i ushićenja (Kovačević,
2001). Među najupornijim „mitovima“ o adolescenciji jeste taj da je to period
„bure i oluje“. Danas znamo da se burne psihičke promene javljaju samo kod
nekih adolescenata. Svakako to jeste period najbržih promena, kako telesnih
tako i psihičkih, u poređenju sa promenama u ostalim fazama životnog ciklusa.
Upravo to je jedan od razloga što su adolescenciju naučnici dugo „zaobilazili“,
smatrajući da promene koje se tokom nje dešavaju izmiču raspoloživim
naučnim metodama. Adolescencija je kao naučno polje prepoznata tek početkom
prošlog veka. Od tada do danas je u porastu broj istraživanja u kojima
su mladi izveštavali o raznim aspektima vlastitog psihičkog razvoja. Neka od
njih pominju se u ovoj knjizi. S obzirom da su u fokusu stručnog i naučnog
interesovanja autora osobe sa oštećenjem vida, najveći deo knjige posvećen
je ovoj populaciji i to u adolescentnoj fazi životnog ciklusa. Adolescencija i
oštećenje vida, tj. ometenost, su dve bitne odrednice ove ciljne grupe. Stoga
se prvo bavimo tim temama, a tek potom psiho-socijalnim funkcionisanjem
adolescenata sa oštećenjem vida u susretu sa razvojnim i dodatnim izazovima.U polju ometenosti ne postoji jednoznačna terminologija. Štaviše, postoje
različite, neke i dijametralno suprotne, konceptualizacije ometenosti.
Socijalni model ometenosti pomerio je fokus sa proučavanja i menjanja osobe,
tj. njenog oštećenja, na socijalni kontekst koji je prilagođen potrebama većine.
U svetu koji je po meri onih koji vide, osoba sa oštećenjem vida je ometena.
Njeno iskustvo ometenosti nije posledica oštećenja vida, već okruženja koje
ne primećuje njene potrebe i stoga joj nameće barijere. Kada bi u nekoj sredini
svi natpisi bili na Brajevom pismu, ne bi bila ometena osoba koja se njime
služi, nego ljudi iz njene društvene zajednice koji to pismo ne znaju da koriste.
Uklanjanje svih vrsta barijera, obezbeđivanje sredstava za zadovoljavanje potreba
osoba sa oštećenjem vida, njihovo osposobljavanje za sticanje odgovarajućih
kompetencija su važni konstitutivni elementi sistema društvene podrške.
Takva podrška uklanja razlike i omogućava jednakost.
Adolescenti sa oštećenjem vida, kao svi adolescenti, imaju snažnu potrebu
da pripadaju vršnjačkoj grupi i da se ni po čemu ne izdvajaju i razlikuju od
ostalih. Da li ih oštećenje vida izdvaja i razlikuje? Da li postoje specifičnosti u
pojedinim aspektima razvoja? Sa kakvim preprekama, teškoćama i frustracijama
se suočavaju mladi sa oštećenjem vida i članovi porodice tokom njihovog
odrastanja i kako nastoje da ih prevaziđu? Šta im omogućava efikasnije
prevladavanje stresa? Koliko su uspešni u ostvarivanju razvojnih zadataka?
Kakva je njihova životna perspektiva na profesionalnom i emotivnom planu?
Kakvu podršku dobijaju u porodici, vršnjačkoj grupi, državi? Ovo su samo
neka od pitanja o kojima se piše u ovoj knjizi. U obradi pojedinih tema koriste
se empirijski nalazi, izveštaji o primenjenim metodama rada i oblicima
podrške, kao i narativi mladih sa oštećenjem vida koji se na putu ka zrelosti
susreću ne samo sa razvojnim, već i sa dodatnim izazovima.
Cilj knjige nije da na sva pitanja da konačne odgovore. Nadamo se da će
postavljena pitanja pokrenuti razmišljanja i nova istraživanja, a neki odgovori
pomoći čitaocima da bolje razumeju mlade, posebno one koji imaju oštećenje
vida, da sa njima uspešnije komuniciraju i obezbede im adekvatnu podršku.
PB  - Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju (ICF)
T1  - Adolescenti sa oštećenjem vida u susretu sa razvojnim i dodatnim izazovima
EP  - 280
SP  - 1
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3848
ER  - 

@book{
author = "Stanimirović, Dragana",
year = "2016",
abstract = "Ljudi obično mladost pamte kao najlepši deo svog života. Sve što ih je
brinulo i mučilo u to doba vremenom je iščezlo ili bar izbledelo. Sećaju se
prvih izlazaka, prvih ljubavi, energije i lepote koja se više nikad neće vratiti.
Odlazak mladosti doživljavaju kao gubitak za kojim tuguju. Primicanjem
starosti proces tugovanja ne jenjava jer im izgubljeno izgleda sve ružičastije.
Stoga ne čudi što je žal za mladost često opevavana tema, ali takođe ni zbog
čega mnogi odrasli ne razumeju adolescente. „Odraslom je teško da zauzme
neutralan stav prema adolescentu koji ga asocira na izgubljeni raj ili na bolni
pakao sopstvene mladosti“ (Srna, 1997: 9). Uprkos tome, mnogi naučnici su
proučavali pubertet i adolescenciju, nastojeći da budu objektivni.
Mladima, pak, nije jasno: „Za čim to odrasli žale?“ Kako to da je za tetku
ili baku najlepši period u životu onaj u kome je živela u nemaštini ili je čak bio
rat!!! Sami jedva čekaju da se završi škola i da nađu ljubav svog života. Misle
da će se time okončati sve njihove muke koje opažaju kao najveće na svetu. Sa
druge strane, skloni su uživanju i eksperimentisanju, a često i rizičnim ponašanjima
koja uznemiravaju i plaše njihove roditelje.
Adolescentni period je period međusobno protivurečnih stanja, procesa i
osećanja, vreme nemira, strepnji i straha, ali i trijumfa i ushićenja (Kovačević,
2001). Među najupornijim „mitovima“ o adolescenciji jeste taj da je to period
„bure i oluje“. Danas znamo da se burne psihičke promene javljaju samo kod
nekih adolescenata. Svakako to jeste period najbržih promena, kako telesnih
tako i psihičkih, u poređenju sa promenama u ostalim fazama životnog ciklusa.
Upravo to je jedan od razloga što su adolescenciju naučnici dugo „zaobilazili“,
smatrajući da promene koje se tokom nje dešavaju izmiču raspoloživim
naučnim metodama. Adolescencija je kao naučno polje prepoznata tek početkom
prošlog veka. Od tada do danas je u porastu broj istraživanja u kojima
su mladi izveštavali o raznim aspektima vlastitog psihičkog razvoja. Neka od
njih pominju se u ovoj knjizi. S obzirom da su u fokusu stručnog i naučnog
interesovanja autora osobe sa oštećenjem vida, najveći deo knjige posvećen
je ovoj populaciji i to u adolescentnoj fazi životnog ciklusa. Adolescencija i
oštećenje vida, tj. ometenost, su dve bitne odrednice ove ciljne grupe. Stoga
se prvo bavimo tim temama, a tek potom psiho-socijalnim funkcionisanjem
adolescenata sa oštećenjem vida u susretu sa razvojnim i dodatnim izazovima.U polju ometenosti ne postoji jednoznačna terminologija. Štaviše, postoje
različite, neke i dijametralno suprotne, konceptualizacije ometenosti.
Socijalni model ometenosti pomerio je fokus sa proučavanja i menjanja osobe,
tj. njenog oštećenja, na socijalni kontekst koji je prilagođen potrebama većine.
U svetu koji je po meri onih koji vide, osoba sa oštećenjem vida je ometena.
Njeno iskustvo ometenosti nije posledica oštećenja vida, već okruženja koje
ne primećuje njene potrebe i stoga joj nameće barijere. Kada bi u nekoj sredini
svi natpisi bili na Brajevom pismu, ne bi bila ometena osoba koja se njime
služi, nego ljudi iz njene društvene zajednice koji to pismo ne znaju da koriste.
Uklanjanje svih vrsta barijera, obezbeđivanje sredstava za zadovoljavanje potreba
osoba sa oštećenjem vida, njihovo osposobljavanje za sticanje odgovarajućih
kompetencija su važni konstitutivni elementi sistema društvene podrške.
Takva podrška uklanja razlike i omogućava jednakost.
Adolescenti sa oštećenjem vida, kao svi adolescenti, imaju snažnu potrebu
da pripadaju vršnjačkoj grupi i da se ni po čemu ne izdvajaju i razlikuju od
ostalih. Da li ih oštećenje vida izdvaja i razlikuje? Da li postoje specifičnosti u
pojedinim aspektima razvoja? Sa kakvim preprekama, teškoćama i frustracijama
se suočavaju mladi sa oštećenjem vida i članovi porodice tokom njihovog
odrastanja i kako nastoje da ih prevaziđu? Šta im omogućava efikasnije
prevladavanje stresa? Koliko su uspešni u ostvarivanju razvojnih zadataka?
Kakva je njihova životna perspektiva na profesionalnom i emotivnom planu?
Kakvu podršku dobijaju u porodici, vršnjačkoj grupi, državi? Ovo su samo
neka od pitanja o kojima se piše u ovoj knjizi. U obradi pojedinih tema koriste
se empirijski nalazi, izveštaji o primenjenim metodama rada i oblicima
podrške, kao i narativi mladih sa oštećenjem vida koji se na putu ka zrelosti
susreću ne samo sa razvojnim, već i sa dodatnim izazovima.
Cilj knjige nije da na sva pitanja da konačne odgovore. Nadamo se da će
postavljena pitanja pokrenuti razmišljanja i nova istraživanja, a neki odgovori
pomoći čitaocima da bolje razumeju mlade, posebno one koji imaju oštećenje
vida, da sa njima uspešnije komuniciraju i obezbede im adekvatnu podršku.",
publisher = "Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju (ICF)",
title = "Adolescenti sa oštećenjem vida u susretu sa razvojnim i dodatnim izazovima",
pages = "280-1",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3848"
}

Stanimirović, D.. (2016). Adolescenti sa oštećenjem vida u susretu sa razvojnim i dodatnim izazovima. 
Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju (ICF)., 1-280.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3848

Stanimirović D. Adolescenti sa oštećenjem vida u susretu sa razvojnim i dodatnim izazovima. 2016;:1-280.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3848 .

Stanimirović, Dragana, "Adolescenti sa oštećenjem vida u susretu sa razvojnim i dodatnim izazovima" (2016):1-280,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_3848 .