Terapija interakcije roditelj-dete u tretmanu dece sa ometenošću

Abstract

Istraživanja i klinička praksa pokazuju da uključenost roditelja u tretman dece sa različitim vidovima ometenosti podstiče efikasnost tretmana. Terapija usmerena na interakciju roditelj dete (parent–child interaction therapy, PCIT), primarno je korišćena u radu sa decom sa bihejvioralnim problemima i njihovim roditeljima i decom koja imaju psihološke teškoće i njihovim roditeljima (Falkus at all, 2016). Cilj terapije je stimulisanje i osnaživanje odnosa između negovatelja i deteta. Danas se ovaj terapijski modalitet frekventno koristi u radu sa decom sa ometenošću i njihovim roditeljima u mnogim zemljama, na četiri kontinenta. Cilj ovog rada je pregled postojećih empirijskih nalaza o praksi i efektima terapije umerene na interakciju roditelj-dete u tretmanu dece sa različitim vidovima ometenosti. Metod rada je pretraga baze naučnih radova: Google scholar, PubMed, Sci hub i Research gate. U obzir su uzimani naučni radovi objavljeni od 2000. godine. Pretraga je vršena na osnovu većeg broja ključnih reči – terapija usmerena na interakciju roditelj-dete, roditelji dece sa ometenošću, tretman dece sa ometenošću. Rezultati ovog rada ukazuju na značajnu bazu empirijskih nalaza koji se bave efektima ovog terapijskog pristupa i indicije o opravdanosti njegovog korišćenja u praksi. Istraživanja daju nalaze da se ovaj modalitet frekventno koristi u prevazilaženju bihejvioralnih problema kod dece sa deficitom pažnje i ADHD-om, razvojnim i jezičkim poremećajima, intelektualnom ometenošću, decom sa poremećajem ponašanja, problemima disfluentnosti, slušno oštećenom decom, decom sa autizmom i mnogim drugim oblicima ometenosti. Ovaj terapijski modalitet sprovodi se uz druge modalitete i prilagođavanje osobenostima ometenosti kod deteta. Zaključak ovog rada govori u prilog prepoznavanja značaja terapije usmerene na interakciju roditelj-dete, prvenstveno u prevazilaženju bihejvioralnih problema kod dece sa različitim vidovima ometenosti.