Odnos artikulacije i oralne praksije kod dece oštećenog sluha predškolskog uzrasta

Abstract

Govor predstavlja psihofiziološki proces realizacije glasova pri produkciji reči kao sredstva za izražavanje misli u komunikaciji ljudi. Nesmetani razvoj govora je određen vizuelnom i auditivnom percepcijom. Osim perceptivnih faktora, za razvoj govora veoma je važna i očuvanost specifičnih, asocijativno-integrativnih i motornih sposobnosti. Usaglašenost pokreta govornih organa, usmerenih ka produkciji govornih glasova počiva na imitaciji, ali je njeno izražajno svojstvo značajno određeno voljnom i usmerenom aktivnošću – praksijom. Cilj istraživanja je bio da se ispita kvalitet artikulacije i nivo razvijenosti oralne praksije kod dece oštećenog sluha, kao i da se ispita međusobni odnos dva prožeta psihofiziološka procesa u formiranju govora. Uzorak je činilo 16 dece oštećenog sluha predškolskog uzrasta, čije su sposobnosti ispitivane Globalnim artikulacionim testom i Testom oralne praksije, radi sticanja uvida o kvalitetu sposobnosti voljnog izvršavanja pokreta mišića orofacijalne regije i njihove povezanosti sa kvalitetom izgovora glasova. Ispitana postignuća dovođena su u vezu sa učestalošću rehabilitacije sluha, govora i jezika i hronološkim uzrastom ispitanika. Rezultati istraživanja ukazuju da je oralna praksija na ispitivanom uzorku delimično razvijena. Ukupno ostvarena postignuća od 71,35% sugerišu da oralna praksija nije potpuno razvijena kod dece oštećenog sluha predškolskog uzrasta. Rezultati postignuća na Globalnom artikulacionom testu ukazuju da je kvalitet artikulacije nerazvijen, s obzirom na to da ostvarena postignuća od 41,67% ne prevazilaze granicu od 50%. Između kvaliteta oralne praksije i artikulacije nije uočena značajna povezanost. Ispitivanjem povezanosti hronološkog uzrasta i oralne praksije uočena je statistički značajna povezanost (p < 0,05), dok je statistički značajna razlika u postignuću na Globalnom artikulacionom testu uočena između ispitanika, koji učestvuju svakodnevno u rehabilitaciji i onih koji učestvuju tri puta nedeljno (t = 4,43; p < 0,01, d = 2,29). Zaključeno je da na ispitivanom uzorku postoji povezanost između hronološkog uzrasta i oralne praksije, pri čemu bolja postignuća ostvaruju deca starijeg uzrasta, dok u nivou artikulacije statistički značajno bolja postignuća ostvaruju deca koja učestvuju u rehabilitaciji sluha govora i jezika svakodnevno.