Sign language status and need of Serbian deaf persons

Abstract

Sign languages are recognized in many countries, by the constitution, laws, resolutions, ordinances and decisions of the governments of these countries. Many laws of Republic of Serbia guarantee the right to use sign language to deaf people, but the right to compensation for the services provided by interpreters, is not defined. Ministry of Labor and Social Policy has launched an initiative for normative regulation of this area. Preparation of the Draft Law on Sign Language and sign language standardization are in progress. The study made by the representatives of the Ministry of Labor and Social Policy - Sector for persons with disabilities and the Association of the Deaf and hard of hearing Serbia, in the end of 2009, presented the data on population age, marital status, residential status, type and level of education, occupations - the educational profiles, work status, time of hearing damage, the use of hearing devices, the most common ways of communication, situations in which the sign language is most often used and situations where an interpreter is needed. The research results clearly indicate the urgency of the adoption of the Law on Sign Language, sign language standardization, defining tasks of interpreter's services and normative regulation of this area in all spheres of life.

Znakovni jezici su priznati u mnogim državama sveta, ustavom, zakonima, rezolucijama, uredbama i odlukama vlada tih država. U R. Srbiji se u mnogim zakonima garantuje pravo gluvim osobama na korišćenje znakovnog jezika, ali nije definisano pravo nadoknade prevodiocima za usluge koje pružaju. Ministarstvo rada i socijalne politike je pokrenulo inicijativu da se normativno uredi ova oblast pa je u toku izrada Nacrta Zakona o znakovnom jeziku i standardizacija znakovnog jezika gluvih Srbije. U istraživanju koje su uradili predstavnici Ministarstva rada i socijalne politike - Sektora za zaštitu osoba sa invaliditetom i Saveza gluvih i nagluvih Srbije, krajem 2009. godine dobijeni su podaci o situacijama u kojima gluvi koriste znakovni jezik i situacijama u kojima je potreban prevodilac-tumač znakovnog jezika. Prikazani su podaci o starosti populacije, bračnom statusu, stambenom statusu, vrsti i stepenu obrazovanja, zanimanjima-obrazovnim profilima, radnom statusu, vremenu nastanka slušnog oštećenja, korišćenju slušnog aparata, najčešćim načinima komunikacije, situacijama u kojima se najviše koristi znakovni jezik i situacijama u kojima je potreban prevodilac. Rezultati istraživanja jasno ukazuju na hitnost usvajanja Zakona o znakovnom jeziku, standardizaciji znakovnog jezika, definisanju zadataka prevodilačke službe i normativnom uređenju ove oblasti u svim sferama života.