FISH method in theory and practice

Abstract

Over the last decade, fluorescence in situ hybridization (FISH) has become a firmly established clinical and research tool for the recognition of chromosome imbalances within interphase nuclei. Detectable alterations involve aneusomies, deletions, amplifications and translocations, with huge advantage in preserved morphology of the specimen, similarity with immunohistochemistry and applicability to formalinfixed paraffin-embedded material. However, this technique is not widely used in the routine diagnostics evaluations due to perception that is technically demanding, especially if paraffin-embedded tissues are used. The relevance of FISH method greatly enhanced recently with technical advances such as improved hybridization protocols, expanded probe and fluorochrome availability, multicolor analysis and advent of assays like tissue microarrays. In this review, we discussed main FISH principles and improvements, highlighted main advantages and disadvantages of FISH and familiarize the reader with current applications in diagnostics and research. We hope that these suggestions will make FISH technology more accessible to routine diagnostic and investigative laboratories.

Tokom poslednje decenije, fluorescentna in situ hibridizacija (FISH) postala je standardna klinička i istraživačka metoda za utvrđivanje hromozomskih aberacija u interfaznom jedru ćelije. Hromozomske alteracije koje se mogu detektovati uključuju aneuzomije, delecije, amplifikacije i translokacije, sa velikom prednošću u očuvanoj morfologiji uzorka, sličnosti sa imunohistohemijom i primenljivosti na formalin-fiksiran parafinom obložen materijal. Međutim, ova se tehnika ne koristi dovoljno u rutinskim dijagnostičkim analizama verovatno zbog sklonosti mišljenju da je tehnički zahtevna, posebno u slučaju kada se koriste uzorci iz parafinskih blokova. Značaj FISH metode je porastao u poslednje vreme sa unapređenjem tehničkih mogućnosti kao što su poboljšani hibridizacioni protokoli, povećana dostupnost proba i fluorohroma, multikolorna analiza i uključivanjem eseja kao što je tissue microarray. U ovom revijskom radu, diskutovali smo osnovne principe FISH tehnike, ukazali smo na glavne prednosti i nedostatke i upoznali smo čitaoca sa trenutnim aplikacijama u dijagnostici i istraživačkom radu. Nadamo se da će ove sugestije učiniti FISH dostupnijim rutinskoj dijagnostici i istraživačkim laboratorijama.