rFASPER - Repository of the Faculty of Special Education and Rehabilitation
Faculty of Special Education and Rehabilitation
    • English
    • Српски
    • Српски (Serbia)
  • English 
    • English
    • Serbian (Cyrillic)
    • Serbian (Latin)
  • Login
View Item 
  •   rFASPER
  • rFASPER
  • Radovi istraživača / Researcher's publications
  • View Item
  •   rFASPER
  • rFASPER
  • Radovi istraživača / Researcher's publications
  • View Item
JavaScript is disabled for your browser. Some features of this site may not work without it.

Vizuelno funkcionisanje i slabovidost

Authorized Users Only
2015
Authors
Eškirović, Branka
Book (Published version)
Metadata
Show full item record
Abstract
Edukaciju i rehabilitaciju slabovidih osoba u značajnoj meri opredeljuje umešnost stvaranja mogućnosti za efikasno korišćenje kapaciteta vida i razvoj vizuelnog opažanja. Vizuelnu efikasnost slabovidih čine interakcije poligrama u kome se jasno prepoznaju sledeća temena: slabovidost, edukacione i psihosocijalne odlike slabovidih osoba, vidne funkcije, vizuelno opažanje i funkcionisanje, edukacione metode i edukacioni sadržaji. Sve interakcije ovog poligrama doprinose edukaciji slabovide osobe koja dobro razume svoje vidne i vizuelne kapacitete i efikasno ih koristi za široki pristup obrazovnim, stručnim, kulturnim, naučnim, popularnim i svakodnevnim informacijama. Takva osoba i okolina u kojoj ona živi i radi, udaljeni su od negativnih posledica neprepoznavanja prirode slabovidosti. Potrebe razvoja naučnih saznanja o edukaciji i rehabilitaciji osoba s oštećenjem vida mogu se ustanoviti na osnovu analize socijalne integracije slabovidih osoba u različitim društvenim grupama..., počevši od porodice, preko vršnjačke grupe, profesionalnih saradnika, do šireg socijalnog okruženja. U periodu kada su pokrenuti i osnaženi mnogi programi podrške koncepta „korišćenja vida slabovidih osoba”, Morse ipak njihov položaj u društvu apostrofira navođenjem sledećeg opisa: „Slabovida osoba bi želela da se uključi u neku grupu, ima potrebu da se identifikuje, uči, ponaša i reaguje u skladu s očekivanjima drugih. Ako se od nje očekuje da se ponaša kao da je slepa, ona će to pokušati. Ako se očekuje da se ponaša kao da dobro vidi, pokušaće i to. U tom slučaju ljudi misle da znaju kako da se ophode prema slabovidoj osobi, a ona misli da zna kako da se ponaša” (“The Partially Sighted Person”, A Marginal Man, Group 5, p.109, prema Morse, 1985: 44). U kojoj meri je ova slika promenjena u skladu s očekivanim razvojem nauke i društvene svesti trideset godina kasnije? Brojni su pozitivni pomaci u ovom smislu, takvi kao oplemenjivanje društvene svesti za neophodnost širokog uključivanja osoba s oštećenjem vida u sve oblasti života i rada, obrazovna tehnologija za slabovide, razvoj metoda procene i tretmana vidnih i vizuelnih funkcija i edukacija šireg kruga stručnjaka u oblasti minimalnih obrazovnih potreba slabovide dece. Edukatori i rehabilitatori osoba s oštećenjem vida i u aktuelnom trenutku prepoznaju u Morseovim rečima veliki broj slabovidih osoba koje su u prvom redu lišene edukaciono-rehabilitacione prevencije i tretmana. Posebnu ulogu u prevazilaženju problema prilagođavanja i formiranja predstave slabovidih osoba o sebi imaju edukativni i drugi programi procene i razvoja vizuelne efikasnosti u uslovima slabovidosti. Odgovor na prethodno postavljeno pitanje, koje se tiče pomaka u edukaciono- rehabilitacionog pristupa osobama s oštećenjem vida i njihovom položaju u društvu, može se sažeti i u sledećoj opservaciji ovog pitanja: „Budući da deca i odrasli s oštećenjem vida i dalje često dobijaju nedovoljno precizne informacije i neusaglašene poruke o svojoj sposobnosti ili o onome što drugi od njih očekuju, često su zbunjeni u pogledu svog identiteta, samovrednovanja i statusa kao grupe. Slabovide osobe često kažu da nisu ni slepe ni videće, nego da se nalaze negde između. Postavljanje sebe u ovako sivu zonu omogućava stvaranje velike konfuzije i pogrešnog tumačenja nečijih sposobnosti i veština od strane drugih” (Sacks, 2010: 69). Poređenje dva citirana opisa položaja slabovidih osoba u društvu upućuje nas na zaključak da se znatan broj slabovidih osoba i dalje suočava s problemima nerazumevanja njihovih vizuelnih i drugih potreba i mogućnosti. Svest o ovom problemu dovodi do značajnijih zaokreta i omogućava nove početke u području definisanja slabovidosti iz ugla funkcionalnih klasifikacija.

Source:
2015, 312-
Publisher:
  • Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation

ISBN: 978-86-6203-059-7

[ Google Scholar ]
Handle
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2338
URI
http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/2338
Collections
  • Radovi istraživača / Researcher's publications
Institution/Community
rFASPER
TY  - BOOK
AU  - Eškirović, Branka
PY  - 2015
UR  - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/2338
AB  - Edukaciju i rehabilitaciju slabovidih osoba u značajnoj meri opredeljuje
umešnost stvaranja mogućnosti za efikasno korišćenje kapaciteta vida i razvoj
vizuelnog opažanja. Vizuelnu efikasnost slabovidih čine interakcije poligrama
u kome se jasno prepoznaju sledeća temena: slabovidost, edukacione
i psihosocijalne odlike slabovidih osoba, vidne funkcije, vizuelno opažanje i
funkcionisanje, edukacione metode i edukacioni sadržaji. Sve interakcije ovog
poligrama doprinose edukaciji slabovide osobe koja dobro razume svoje vidne
i vizuelne kapacitete i efikasno ih koristi za široki pristup obrazovnim,
stručnim, kulturnim, naučnim, popularnim i svakodnevnim informacijama.
Takva osoba i okolina u kojoj ona živi i radi, udaljeni su od negativnih posledica
neprepoznavanja prirode slabovidosti.
Potrebe razvoja naučnih saznanja o edukaciji i rehabilitaciji osoba s oštećenjem
vida mogu se ustanoviti na osnovu analize socijalne integracije slabovidih
osoba u različitim društvenim grupama, počevši od porodice, preko
vršnjačke grupe, profesionalnih saradnika, do šireg socijalnog okruženja.
U periodu kada su pokrenuti i osnaženi mnogi programi podrške koncepta
„korišćenja vida slabovidih osoba”, Morse ipak njihov položaj u društvu apostrofira
navođenjem sledećeg opisa: „Slabovida osoba bi želela da se uključi
u neku grupu, ima potrebu da se identifikuje, uči, ponaša i reaguje u skladu
s očekivanjima drugih. Ako se od nje očekuje da se ponaša kao da je slepa,
ona će to pokušati. Ako se očekuje da se ponaša kao da dobro vidi, pokušaće
i to. U tom slučaju ljudi misle da znaju kako da se ophode prema slabovidoj
osobi, a ona misli da zna kako da se ponaša” (“The Partially Sighted Person”,
A Marginal Man, Group 5, p.109, prema Morse, 1985: 44). U kojoj meri je ova
slika promenjena u skladu s očekivanim razvojem nauke i društvene svesti
trideset godina kasnije?
Brojni su pozitivni pomaci u ovom smislu, takvi kao oplemenjivanje
društvene svesti za neophodnost širokog uključivanja osoba s oštećenjem vida
u sve oblasti života i rada, obrazovna tehnologija za slabovide, razvoj metoda
procene i tretmana vidnih i vizuelnih funkcija i edukacija šireg kruga stručnjaka
u oblasti minimalnih obrazovnih potreba slabovide dece. Edukatori i
rehabilitatori osoba s oštećenjem vida i u aktuelnom trenutku prepoznaju u Morseovim rečima veliki broj slabovidih osoba koje su u prvom redu lišene
edukaciono-rehabilitacione prevencije i tretmana. Posebnu ulogu u prevazilaženju
problema prilagođavanja i formiranja predstave slabovidih osoba o sebi
imaju edukativni i drugi programi procene i razvoja vizuelne efikasnosti u
uslovima slabovidosti.
Odgovor na prethodno postavljeno pitanje, koje se tiče pomaka u edukaciono-
rehabilitacionog pristupa osobama s oštećenjem vida i njihovom položaju
u društvu, može se sažeti i u sledećoj opservaciji ovog pitanja: „Budući da
deca i odrasli s oštećenjem vida i dalje često dobijaju nedovoljno precizne informacije
i neusaglašene poruke o svojoj sposobnosti ili o onome što drugi od
njih očekuju, često su zbunjeni u pogledu svog identiteta, samovrednovanja i
statusa kao grupe. Slabovide osobe često kažu da nisu ni slepe ni videće, nego
da se nalaze negde između. Postavljanje sebe u ovako sivu zonu omogućava
stvaranje velike konfuzije i pogrešnog tumačenja nečijih sposobnosti i veština
od strane drugih” (Sacks, 2010: 69).
Poređenje dva citirana opisa položaja slabovidih osoba u društvu upućuje
nas na zaključak da se znatan broj slabovidih osoba i dalje suočava s problemima
nerazumevanja njihovih vizuelnih i drugih potreba i mogućnosti. Svest
o ovom problemu dovodi do značajnijih zaokreta i omogućava nove početke u
području definisanja slabovidosti iz ugla funkcionalnih klasifikacija.
PB  - Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation
T1  - Vizuelno funkcionisanje i slabovidost
SP  - 312
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2338
ER  - 
@book{
author = "Eškirović, Branka",
year = "2015",
abstract = "Edukaciju i rehabilitaciju slabovidih osoba u značajnoj meri opredeljuje
umešnost stvaranja mogućnosti za efikasno korišćenje kapaciteta vida i razvoj
vizuelnog opažanja. Vizuelnu efikasnost slabovidih čine interakcije poligrama
u kome se jasno prepoznaju sledeća temena: slabovidost, edukacione
i psihosocijalne odlike slabovidih osoba, vidne funkcije, vizuelno opažanje i
funkcionisanje, edukacione metode i edukacioni sadržaji. Sve interakcije ovog
poligrama doprinose edukaciji slabovide osobe koja dobro razume svoje vidne
i vizuelne kapacitete i efikasno ih koristi za široki pristup obrazovnim,
stručnim, kulturnim, naučnim, popularnim i svakodnevnim informacijama.
Takva osoba i okolina u kojoj ona živi i radi, udaljeni su od negativnih posledica
neprepoznavanja prirode slabovidosti.
Potrebe razvoja naučnih saznanja o edukaciji i rehabilitaciji osoba s oštećenjem
vida mogu se ustanoviti na osnovu analize socijalne integracije slabovidih
osoba u različitim društvenim grupama, počevši od porodice, preko
vršnjačke grupe, profesionalnih saradnika, do šireg socijalnog okruženja.
U periodu kada su pokrenuti i osnaženi mnogi programi podrške koncepta
„korišćenja vida slabovidih osoba”, Morse ipak njihov položaj u društvu apostrofira
navođenjem sledećeg opisa: „Slabovida osoba bi želela da se uključi
u neku grupu, ima potrebu da se identifikuje, uči, ponaša i reaguje u skladu
s očekivanjima drugih. Ako se od nje očekuje da se ponaša kao da je slepa,
ona će to pokušati. Ako se očekuje da se ponaša kao da dobro vidi, pokušaće
i to. U tom slučaju ljudi misle da znaju kako da se ophode prema slabovidoj
osobi, a ona misli da zna kako da se ponaša” (“The Partially Sighted Person”,
A Marginal Man, Group 5, p.109, prema Morse, 1985: 44). U kojoj meri je ova
slika promenjena u skladu s očekivanim razvojem nauke i društvene svesti
trideset godina kasnije?
Brojni su pozitivni pomaci u ovom smislu, takvi kao oplemenjivanje
društvene svesti za neophodnost širokog uključivanja osoba s oštećenjem vida
u sve oblasti života i rada, obrazovna tehnologija za slabovide, razvoj metoda
procene i tretmana vidnih i vizuelnih funkcija i edukacija šireg kruga stručnjaka
u oblasti minimalnih obrazovnih potreba slabovide dece. Edukatori i
rehabilitatori osoba s oštećenjem vida i u aktuelnom trenutku prepoznaju u Morseovim rečima veliki broj slabovidih osoba koje su u prvom redu lišene
edukaciono-rehabilitacione prevencije i tretmana. Posebnu ulogu u prevazilaženju
problema prilagođavanja i formiranja predstave slabovidih osoba o sebi
imaju edukativni i drugi programi procene i razvoja vizuelne efikasnosti u
uslovima slabovidosti.
Odgovor na prethodno postavljeno pitanje, koje se tiče pomaka u edukaciono-
rehabilitacionog pristupa osobama s oštećenjem vida i njihovom položaju
u društvu, može se sažeti i u sledećoj opservaciji ovog pitanja: „Budući da
deca i odrasli s oštećenjem vida i dalje često dobijaju nedovoljno precizne informacije
i neusaglašene poruke o svojoj sposobnosti ili o onome što drugi od
njih očekuju, često su zbunjeni u pogledu svog identiteta, samovrednovanja i
statusa kao grupe. Slabovide osobe često kažu da nisu ni slepe ni videće, nego
da se nalaze negde između. Postavljanje sebe u ovako sivu zonu omogućava
stvaranje velike konfuzije i pogrešnog tumačenja nečijih sposobnosti i veština
od strane drugih” (Sacks, 2010: 69).
Poređenje dva citirana opisa položaja slabovidih osoba u društvu upućuje
nas na zaključak da se znatan broj slabovidih osoba i dalje suočava s problemima
nerazumevanja njihovih vizuelnih i drugih potreba i mogućnosti. Svest
o ovom problemu dovodi do značajnijih zaokreta i omogućava nove početke u
području definisanja slabovidosti iz ugla funkcionalnih klasifikacija.",
publisher = "Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation",
title = "Vizuelno funkcionisanje i slabovidost",
pages = "312",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2338"
}
Eškirović, B.. (2015). Vizuelno funkcionisanje i slabovidost. 
Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation., 312.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2338
Eškirović B. Vizuelno funkcionisanje i slabovidost. 2015;:312.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2338 .
Eškirović, Branka, "Vizuelno funkcionisanje i slabovidost" (2015):312,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_2338 .

DSpace software copyright © 2002-2015  DuraSpace
About the rFASPER Repository | Send Feedback

OpenAIRERCUB
 

 

All of DSpaceCommunitiesAuthorsTitlesSubjectsThis institutionAuthorsTitlesSubjects

Statistics

View Usage Statistics

DSpace software copyright © 2002-2015  DuraSpace
About the rFASPER Repository | Send Feedback

OpenAIRERCUB