New penology: Old practice with a new name

Abstract

Development of the contemporary society in the past few decades is followed by dynamic change of social, economic and political relations. One of the main characteristics of liberal society is obsession with fears of real or virtual danger; the fear witch is modeling human conscience and configuring state institutions. As a result there is a wide array of social control measures that also have its reflection in the field of criminal justice. Faced with worrying increase of crime during 1990s in the USA decided to get tough with offenders. The concept of "new penology" emerged with the notion that the primary aim of justice system is to control the risk offenders pose to society. Relative abandonment of individual in defining and managing offender population is noticeable. Rehabilitation is no longer in the focus of new penology, because "dangerous offender derived from an underclass abandoned to a fate of poverty and despair can not be corrected". Instead the relevant question for criminal policy makers became how to manage risk and identify criminogenic situations and behaviors at the lowest possible cost. In this paper authors are inquiring whether the American "three strikes and you are out" logic is just a temporary decline of rehabilitation idea or as some criminologists say, modern penology is becoming "the art of punishment and the science of oppression".

Dominacija američke kriminološke i penološke literature, kao i mnoštvo ideja u ovim oblastima nesumnjivo su rezultat kreativnosti američkih teoretičara, ali svakako i posledica okolnosti da SAD predstavljaju državu sa najvećom stopom kriminaliteta među zapadnim zemljama. Gotovo 3% od ukupnog broja odraslih Amerikanaca nalazi se pod nekom vrstom korekcionog nadzora. Istovremeno, tehnološka dostignuća koja su odavno iznad domena naučne fantastike omogućavaju primenu mera kontrole ne samo kriminala, već kontrole društva u celini. "Strogo kontrolisano društvo" koje ne uspeva da se izbori sa kriminalom ipak ne može predstavljati dobar uzor, pa je, kako navodi E. Currie, transplantiranje američkih rešenja često pogrešna opcija za rešavanje problema kriminala u Evropi. Ukoliko je osnovni cilj penalne politike, kao što principi nove penologije impliciraju, održavanje stope kriminaliteta na zadatom nivou upravljajući sistemom uz minimalne materijalne troškove, takva perspektiva ne deluje nimalo optimistički. Kada logika slobodnog tržišta dominira u sferi društvenih odnosa, krivičnopravni sistem postaje sredstvo prinude, a traganje za socijalnom pravdom suvišan zadatak. Situacija u kojoj statistička procena određuje da li će neko završiti na "smetlištu društva" donosi pomalo zastrašujuću viziju Orvelovog sveta budućnosti. Odustajanje od ideja rehabilitacije i individualizacije pragmatičnim potezom izbacivanja "trule jabuke iz korpe" se ne bi moglo oceniti kao korak napred penološke misli. Iako je koncept nove penologije naišao na odobravanja u SAD, čija administracija pozdravlja primenu oštrih mera prema prestupnicima i svako nastojanje za uštedom "para poreskih obveznika", izostala je njegova šira popularnost čak i u Velikoj Britaniji koja je oduvek više podložna hegemoniji američke kulture. Evropski kulturni prostor, sa svojom tradicijom i raznolikošću socijalnih i političkih podneblja ipak nije spreman da prihvata lekcije društvene kontrole od zemlje koja, kako jedan autor duhovito navodi, može govoriti o tome koliko i Saudijska Arabija o poštovanju prava žena. Stoga i možemo ovaj rad zaključiti učtivim rečima: "Thanks, but not thanks".