dc.description.abstract | Do devedesetih godina prošlog veka rana intervencija organizovana je
po modelu pedagoško-psihološke i socijalne pomoći, u kome je profilaksa sekundarnih
smetnji u razvoju imala primat u odnosu na tretman i prilagođavanje
sredinskih uslova potrebama dece. Poslednjih godina, ranu intervenciju
karakteriše značajan napredak na konceptualnom, teorijskom i praktičnom
planu. Uključuje interdisciplinarni set metoda i tehnika, usmerenih na sprečavanje
ili ublažavanje fizičkih, kognitivnih i emocionalnih smetnji u razvoju,
uz postepeno uvođenje pristupa usmerenog na porodicu.
Blagovremeno registrovanje bioloških i/ili socijalnih faktora rizika za
nastanak smetnje u razvoju ili poremećaja u ponašanju i pružanje podrške
porodici i detetu najvažniji je zadatak rane intervencije. Programi rane intervencije
utemeljeni su na znanju iz različitih naučnih disciplina, imaju značajnu
ulogu u radu sa decom, roditeljima i širom socijalnom sredinom. Svrha
programa je stručna pomoć porodicama, koju pružaju stručnjaci koji poznaju
razvoj dece i razumeju efekte oštećenja i sredinskih riziko faktora na rani razvoj.
Zahvaljujući programima rane intervencije, roditelji uče kako da izađu
u susret potrebama deteta sa smetnjama u razvoju, dete stiče samostalnost u
obavljanju svakodnevnih i drugih aktivnosti, usvaja socijalne i ostale adaptivne
veštine.
Rana intervencija značajna je karika u području obrazovanja i obrazovnoj
politici države, jer integriše teorijsko-metodološke pristupe, strategije i programe
iz tri sektora, zdravstvenog, obrazovnog i socijalnog, ugrađuje ih u programe
rada kojima se obezbeđuju uslovi za optimalan razvoj svakog deteta.
Najkorisnija je onda kada su pružaoci usluga osposobljeni da prepoznaju jedinstvene
potrebe porodice i deteta, i većinu aktivnosti sprovode u takozvanom
ekološkom okruženju, odnosno u kontekstu svakodnevnih aktivnosti u kući ili
predškolskoj ustanovi. | sr |