dc.description.abstract | Predmet razmatranja ove monografije je razvijanje socijalne kompetentnosti
učenika u školi. Socijalna kompetentnost dece i mladih predmet je izučavanja
različitih naučnih disciplina (psihologija, socijalni rad, psihijatrija).
S obzirom na to da razvijanje socijalne kompetentnosti učenika u školi nije
dovoljno zastupljeno u naučnim i istraživačkim radovima u oblasti pedagogije,
pokušaj da se prepozna i sagleda pedagoški aspekt razvijanja ovih veština,
kao i sagledavanje potrebe i mogućnosti škole da deluje u tom domenu, može
da se posmatra kao doprinos pedagoškoj teoriji i praksi. Razmatranje vaspitne
uloge savremene škole, čiji nužan segment čini razvijanje socijalne kompetentnosti
učenika, posebno je značajno u uslovima kada se usled delovanja
brojnih društvenih i sredinskih faktora povećavaju rizici i izazovi sa kojima
se mladi susreću, ali i kada se sve više ukazuje na zanemarivanje vaspitne
funkcije škole u teoriji i praksi školskog obrazovanja i vaspitanja. Pregledom
različitih teorijskih pristupa, te na tim osnovama nastalih različitih modela
socijalne kompetentnosti, namera nam je da pružimo odgovor na pitanje
koje je konkretne socioemocionalne veštine potrebno razvijati kod učenika,
odnosno na koji način vaspitno-obrazovna praksa može doprineti razvijanju
socijalne kompetentnosti i prevenciji neprihvatlјivih oblika ponašanja učenika.
U skladu sa tim, rad se sastoji iz četiri celine.
U prvoj celini izložene su teorijsko metodološke osnove proučavanja socijalne
kompetentnosti – ukazano je na različite pristupe u definisanju socijalne
kompetentnosti, te polazeći od kognitivnih, emotivnih i socijalnih determinanti
socijalne kompetentnosti, objašnjeni su različiti modeli socijalne
kompetentnosti i njihove teorijske osnove. Na kraju ove celine predstavljen je
integrativni model socijalne kompetentnosti, koji pruža uvid u različite nivoe
socijalne kompetentnosti, odnosno njene ključne komponente.
Polazeći od modela prizme socijalne kompetentnosti, druga celina bavi
se razmatranjem socioemocionalnih veština i njihovom povezanošću sa ishodima
socijalnog funkcionisanja, kao različitim nivoima socijalne kompetentnosti.
Detaljno su opisane one veštine koje su se u najvećem broju radova pokazale ključnim kada je u pitanju efikasno socijalno funkcionisanje, a to su:
samokontrola, empatija, saradnja, asertivnost i odgovornost.
Uzimajući u obzir školski kontekst, treća celina sublimira prethodne dve
fokusirajući se na kapacitete, ali i prepreke za mogućnost razvijanja veština
koje su u osnovi socijalno kompetentnog ponašanja učenika u školi. Kroz razmatranje
vaspitnog rada koji se odnosi na sferu nastavnih i vannastavnih aktivnosti
i ulogu različitih učesnika vaspitno-obrazovnog procesa (nastavnici,
vršnjaci, roditelјi) u realizaciji vaspitne funkcije škole, a na osnovu savremenih
pedagoško-didaktičkih shvatanja, ukazano je na tačke oslonca od kojih
se može poći u razvijanju socijalne kompetentnosti učenika u školi. Na kraju
ove celine dat je pregled preventivnih i interventnih programa koji se mogu
ostvarivati u školi u cilјu razvijanja socioemocionalnih veština i prevencije
neprihvatlјivih oblika ponašanja učenika.
U četvrtom poglavlju, u okviru zaključnih razmatranja, ukazano je na
potrebu primene sistemskog pristupa u razvijanju socijalne kompetentnosti
učenika u školi. Sagledavanjem svih komponenti sistemskog pristupa date su
preporuke koje se odnose na neke od preduslova koje je potrebno ostvariti
kako bi se obezbedila uspešna primena sistemskog pristupa u razvijanju socijalne
kompetentnosti i prevenciji neprihvatlјivih oblika ponašanja učenika.
S obzirom na to da razvijanje socijalne kompetentnosti učenika nije u
dovolјnoj meri ugrađeno u vaspitno-obrazovno delovanje škole, nadamo se
da knjiga može poslužiti kao dobra osnova i podsticaj za pedagoški zasnovanije
i kreativnije promišljanje, ostvarivanje i osavremenjivanje vaspitnog
rada u školi. Verujemo da ukazivanje na tačke oslonca i mere koje je potrebno
preduzimati u ostvarivanju sistemskog i integrisanog pristupa razvijanju
socijalne kompetentnosti učenika predstavlјa značajan doprinos ne samo
vaspitno-obrazovnoj teoriji i praksi, već i obrazovanju studenata u ovoj
oblasti. Sadržaji knjige mogu biti korisna literatura za nastavne predmete u
okviru kojih se izučavaju oblast moralnog vaspitanja, struktura školskih aktivnosti,
psihosocijalna klima u školi i razredu, činioci vaspitanja, a posebno
uloga porodice i škole u razvijanju socijalne kompetentnosti dece i mladih.
Takođe, razmatranja teorijsko-metodoloških pitanja proučavanja socijalne kompetentnosti mogu biti značajan izvor informacija za nastavne predmete
u okviru kojih je predmetnim programom predviđeno poznavanje teorijskih
osnova i modela socijalne kompetentnosti.
***
Iskrenu zahvalnost dugujem recenzentima knjige prof. dr Veri Spasenović,
prof. dr Branku Jovanoviću i prof. dr Ireni Stojković, čije su sugestije, i stručno
mišljenje i saveti u koncipiranju knjige i poboljšanju teksta bili dragoceni.
Posebno se zahvaljujem kolegama sa Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju,
koji su podržali štampanje ove knjige. Strpljenje i podršku tokom
pisanja knjige imala sam i od svojih prijatelja i kolega i svima iskazujem iskrenu
zahvalnost.
Beograd, 2020 | |