dc.description.abstract | Kažnjavanje za učinjeno krivično delo odvajkada pokreće mnoštvo pitanja,
nedoumica, rasprava, neslaganja, što za posledicu ima različite ideje, zakonodavna
rešenja i praktične pristupe u realizaciji kaznene reakcije. Nesporno
je da izvršenje krivičnih dela valja kazniti. Razmimoilaženja nastaju po pitanjima
koga, zbog čega, čime, koliko dugo, na kakav način i sa kojim željenim
ishodom treba kažnjavati. Razvoj civilizacije je uticao na evoluciju misli
i prakse o tim pitanjima, pomerajući granice od eliminacije, surovosti, nehumanosti,
patnje, zastrašivanja, preko intencije da se kaznena reakcija ublaži,
pa sve do nastojanja da se kazna individualizuje i prilagodi osobenostima osuđenog.
Nezavisno od perioda civilizacijskog razvoja, nastojanje je uvek bilo
isto. Kazna treba da utiče na osuđenog da ne čini nova krivična dela, a poželjno
je da i drugi koji nisu činili prestupe, ostanu u ravni društveno odobrenog
ponašanja, da se uzdrže od činjenja bilo kakvog kažnjivog delovanja. Epohe
razvoja i društveno istorijski konteksti pojedinih geografskih područja su
oblikovali modalitete, finese i centralne tokove ideja i prakse stvarajući trajnije
ili kratkotrajnije eksperimente, otklone, zablude i ekskluzivitete, nekad za
svaku pohvalu, a nekad na civilizacijsku sramotu. Arhitektura zatvora takođe
se menjala vremenom – od zemljanih rupa pokrivenih trskom u najranijim
periodima postojanja, do tvorevina obezbeđenih visokim zidovima, bodljikavim
žicama, rešetkama, stražom i u novije vreme, nadzornim sistemima.
Kako god izgledali, simbolički su predstavljali mesta u kojima se kažnjavalo
za počinjeno delo i u kome su ispaštali oni koji su kažnjeni. U isto vreme
su nada, za one koji nisu činili prestupe, da će ostati sigurni od onih koji su
ih činili. Unekoliko, ta funkcija je zatvorom i ostvarivana. Zatvor kao misao
i pojava je unosio izvesnu strepnju, kako kod prestupnika, tako i kod onih
koji zakone ne krše. Ono što ostaje kao nerešeno ili bar ne do kraja rešeno
pitanje je u kojoj meri je zatvorsko kažnjavanje efektivno. Da li je civilizacija
uspela da, različitim modalitetima zatvorskog kažnjavanja, otkloni ponovno činjenje krivičnih dela, redukuje pojavu primarnog kriminaliteta i konačno,
da li je upravo boravak osuđenih u zatvoru doprineo recidivizmu? Koliki je
udeo zatvorskog kažnjavanja u redukovanju ili intenziviranju recidivizma,
tema je naučnih, stručnih, istraživačkih, pa i laičkih rasprava, ali precizan,
nedvosmislen i nesumnjiv odgovor ne postoji. Humanizacija izvršenja kazne
zatvora je doprinela uvođenju radnog angažovanja osuđenih, kao zamena za
telesno kažnjavanje i kao nastojanje da se osuđeni radom disciplinuju, obogate
novim saznanjima i veštinama, očuvaju postojeća umenja i poboljšaju šanse
za uključivanje u svet slobode. Istovremeno, radno angažovanje je donelo
prihode zatvorima, ali je trpelo kritike zbog stvaranja nelojalne konkurencije
na slobodnom tržištu usled niske cene rada i prozivoda nastalih radnim angažovanjem
osuđenih. Rad osuđenih sagledavan je kao faktor kojim se ostvaruju
ekonomske dobiti državi i poslodavcima, a ujedno se utiče na promenu
ponašanja osuđenih da u postpenalnom periodu ne čine krivična dela. Biće
sagledana i istraživanja koja govore u kojoj meri se to uspevalo i uspeva danas
i koje forme daju bolje rezultate u tom pravcu. Odgovor na pitanje u kojoj meri
zatvor zaista uvećava ili smanjuje zločin u društvu biće ostavljeno čitaocima
i vremenu koje dolazi. Postoje parcijalna objašnjenja, istraživanja, statistike i
tumačenja, koja, svaka na svoj način, objašnjavaju prednosti i nedostatke kazne
zatvora za osuđenog i za društvo kome se osuđeni ponovo vraća. Stoga ni
ovaj rad ne pretenduje da pruži takav, decidan i konačan odgovor, jer bi to bila
nemoguća misija. Knjiga će biti ograničena na prikaz ideja, evoluciju prakse
zatvorskog kažnjavanja i eksploraciju radnog angažovanja osuđenih tokom
boravka na izvršenju zatvorske kazne. Knjiga se sastoji iz sedam poglavlja.
Prvo poglavlje sadrži uvodna razmatranja, razjašnjenje osnovnih pojmova
koji čine okosnicu razmatranja, rasprave o potrebama radnog angažovanja
osuđenih uz prikaz formi kroz koje se primenjuje. Drugo poglavlje je posvećeno
radnom angažovanju osuđenih u osamnaestom veku, uz prikaz stanja u
zatvorima u vreme kada radno angažovanje osuđenih nije bilo sastavni deo
izvršenja zatvorske kazne, zatim je dat opis istorijata kažnjavanja i radnog
angažovanja osuđenih u američkim kolonijama, isticanjem uticaja Vilijama
Pena u formiranju pensilvanijske kolonije, koja je predstavljala začetke ideja i
prakse humanizacije kažnjavanja u Americi. U tom kontekstu opisana je i situacija
u zatvorima u kolonijalnom periodu Amerike. Više pažnje je posvećeno
radnom angažovanju osuđenih u Pensilvanijskom sistemu izvršenja kazne
zatvora. Treće poglavlje posvećeno je radnom angažovanju osuđenih u devetnaestom
veku. Opisano je radno angažovanje osuđenih u Oburnskom sistemu
izvršenja kazne zatvora, a ujedno je dat prikaz uslova života i rada osuđenih
u Oburnskom i Pensilvanijskom sistemu. U okviru tog poglavlja, opisan je istorijat kažnjavanja i radnog angažovanja osuđenih u Južnoafričkoj republici
tokom devetnaestog veka kao primer korišćenja zatvora i zakonodavstva u
cilju obezbeđenja velikog broja radnika za potrebe javnih radova i eksploatacije
rudnika dijamanata. U tom kontekstu, dat je opis radnog angažovanja
osuđenih u zatvoru Brejkvoter u južnoafričkim rudnicima dijamanata.
Dugoj tradiciji postojanja i osnovnim karakteristikama kažnjavanja i radnog
angažovanja osuđenih u Kini do dvadesetog veka, posvećena je određena pažnja.
Sledi četvrto poglavlje o radnom angažovanju osuđenih u dvadesetom
veku, u okviru kog su dati prikazi radnog angažovanja osuđenih u Sovjetskom
Savezu u periodu postojanja Gulaga, zatim u periodu druge polovine dvadesetog
veka, gde su u osnovnim crtama, kroz prikaz zatvorskih kolonija u
Smolensku i Omsku opisani istorijski razvoj i društvene promene koje su se
odrazile na funkcionisanje sistema izvršenja kazne zatvora, način postupanja
prema osuđenima i na njihovo radno angažovanje. U istom poglavlju je opisano
i radno angažovanje osuđenih u Kini u dvadesetom veku. Peto poglavlje
posvećeno je prikazu radnog angažovanja u dvadesetprvom veku, kroz opise
prakse u Kini i SAD i primenu programa koji osuđenima obezbeđuju veće
mogućnosti zaposlenja u postpenalnom periodu. Šesto poglavlje posvećeno
je radnom angažovanju osuđenih u zatvorima Srbije. Dat je opis istorijskog
razvoja kažnjavanja u devetnaestom veku, forme radnog angažovanja osuđenih,
a zatim i prikaz aktuelnog stanja normativne regulative i prakse radnog
angažovanja osuđenih kod nas. Sedmo, završno poglavlje je posvećeno pravcima
daljeg razvoja prakse radnog angažovanja osuđenih i problemima koji
stoje kao izazov daljim traganjima u ovoj oblasti. Veliku zahvalnost dugujem
Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu za
pomoć i podršku u objavljivanju ove knjige. Nesebičnu pomoć u svim fazama
pisanja knjige je pružila i saradnica Vera Petrović, kojoj se takođe zahvaljujem
na želji, volji i strpljenju da pomogne i podrži pisanje i uobličavanje knjige.
Posebno se zahvaljujem recenzentima prof. dr Vesni Žunić-Pavlović, prof. dr
Snežani Soković i dr Zoranu Stevanoviću na stručnom doprinosu, uloženom
naporu i strpljenju. U Beogradu, septembra 2017. godine
Goran Jovanić | |