Kockanje kao socijalno-kulturološki fenomen

Abstract

Kockanje se može definisati kao zajednički naziv za skup različitih igara, ponašanja i aktivnosti, koje uključuju ulaganje novca ili neke druge vrednosti, uz rizik i nadu u očekivanje pozitivnog ishoda. Razvojem društva, kockanje je poprimalo različite oblike i značenja u zavisnosti od društveno-kulturoloških normi i uverenja date epohe. Danas govorimo o kockanju kao opšteprihvaćenoj aktivnosti, prisutnoj u različitim društvenim kontekstima. Iako većina pojedinaca učestvuje u kockanju kao zabavnoj društvenoj aktivnosti, mala grupa ljudi postaje ozbiljno uključena u kockarske aktivnosti, što aktuelno dovodi do prepoznavanja kockanja kao bihevioralne zavisnosti, poznate pod nazivom „poremećaj kockanja“. Ogroman doprinos u popularizaciji i liberalizaciji kockanja imaju različiti faktori javne politike, ekonomski faktori, faktori zajednice, socijalne norme, zakonska regulativa, kao i medijski prikazi kockanja. Cilj rada je sumiranje naučnih saznanja o ključnim socijalno-kulturološkim aspektima kockanja. Na osnovu pregleda relevantne i recentne literature, u radu će biti prikazan razvoj kockanja kroz istoriju, društveno-kulturološki faktori kockanja i društvene implikacije kockanja.

SUMMARY: The article examines the work of the first modern writer of the Serbian language, Eustahija Arsić. Undoubtedly, Dositej Obradović’s student, in her short ethical treatise, published under the title “Moral Lessons” (1816), presented a kind of list of leading virtues. At the beginning of the 19th century, almost every story about morality responded to the need to shape an intersubjective, national platform. Moral education aimed to create a better man, and a better man was necessary by all means. The 19th century will create it. He or she will appear in the form of an engaged national worker, liberal and cosmopolitan. The author’s profile of Eustahija Arsić testifies to the unusual, almost paradoxical modest courage of our first female writer. In order to illuminate it appropriately, we have firstly considered the configuration of the notion of beginning in the first decades of the 19th century. According to Eustahija, the beginning is a free act, the initiation of sharing, and its reflection points to taking the active life into one’s own hands