Ličnost- od normalnosti ka abnormalnosti
Само за регистроване кориснике
2009
Књига (Објављена верзија)
Метаподаци
Приказ свих података о документуАпстракт
Knjiga je namenjena svima koji žele da shvate i
prouče patopsihologiju u doživljavanju i ponašanju
čoveka. Nastala je kao rezultat dugogodišnjeg bavljenja
oblastima koje su zanimljive stručnjacima različitih
profila, od psihologa i psihijatara do pedagoga,
pravnika i kriminologa.
Sam pojam ludila varira od jedne do druge istorijske
epohe. Psihijatri ne raspolažu iole sigurnim
metodama pomoću kojih bi mogli da razdvoje
normalno i patološko. Psihološki testovi su, stoga,
stvoreni kao metod zamene za slobodu procenu psiholoških
osobina. Oni su, međutim, otvorili i novi
problem vezan za povezivanje podataka i parcijalnih
rezultata sa instrumenata, te njihovo sažimanje
u jedinstven profil ličnosti. Kako je u savremenoj
psihologiji normalnosti i abnormalnosti malo čvrstih
odgovora, namera je autora da daju bar naznake
mogućih odgovora na najvažnija pitanja. Naime,
tumačenje uzročno-posledičnih odnosa ličnosti i
ponašanja zagonetka je na čijem rešavanju psihologija
nepreki...dno radi. Različite psihološke teorije
nude različita objašnjenja, ali nijedno nije opšteprihvaćeno.
Jedan od razloga povezivanja psihologije
i psihijatrije je činjenica da psihijatrija nije stvorila
sopstvene teorije o uzročno-posledičnim odnosima
ličnosti i ponašanja, a kada su psihijatri i davali teorije
ličnosti, one su bile psihološke. Tako psihijatrija,
više nego i jedna druga grana medicine, poremećaje
i bolesti povezuje sa psihološkim kontekstom, odnosno
ličnošću. Psihijatrijski pacijent je uvek kombinacija
sindroma i ličnosti, kao konteksta, a pitanje
etiologije uvek vodi do ličnosti i ponašanja pacijenata.
“Ispada da je ličnost praktično promovisana u
parakauzalni faktor psihopatoloških poremećaja”(J.
Berger).
Ako usvojimo tvrdnju da se psihološki profil
može uporediti sa fotografijom u ličnoj karti i da
može služiti kao “zvanično priznati dokument za
identifikaciju osobe”, redovi koji slede imaju za cilj
da olakšaju pravljenje psiholoških profila putem
procene ličnosti. Odnosno, imaju za cilj da se dobijeni
profili učine što saglasnijim sa konsenzualnom
stvarnošću, a što je moguće više nesaglasnim
sa iskrivljenom stvarnošću i produktima artefakata
u samom postupku procene. Tek tako će imati punu
vrednost u tumačenju normalnosti, abnormalnosti i
njihovih forenzičkih implikacija.
Kada se radi o abnormalnosti, ona se razmatra
unutar brojnih okvira: psihijatrijskih, sociokulturalnih,
evolutivnih. Ovi različiti pogledi se često
razilaze u artikulaciji poremećaja, opremajući društvo
pojmovima koji su dvosmisleni i kontroverzni.
Na primer, nije lako postići konsenzus oko toga šta
je obuhvaćeno kategorijom “duševna bolest” zbog
neizbežne nejasnoće ovog koncepta. Naime, vodeći
biomedicinski, psihološki i sociološki pogledi ovom
pojmu pripisuju često različita i neuklopiva svojstva.
Konceptualna dvosmislenost potiče još iz dugogodišnjih
filozofskih dilema koje iznova podstiču
stara pitanja: duša i telo, sloboda i odgovornost, istina
i procena. Kada se analizira filozofska podloga,
zaključuje se da pojam duševne bolesti ne može biti
u potpunosti naturalizovan. Jednako je deskriptivan
i normativan, jer ne poseduje dovoljne uslove, niti
neophodne osobine za prevagu jednog nad drugim.
Nadalje, izjašnjavanje da li su duševne bolesti
“različite od ludila” čest je zadatak sudova. Sudovi
primenjuju razne definicije “zvaničnog ludila”, koje
uključuju saznajnu komponentu (nerazumevanje
prirode dela) i komponentu snage volje (nesposobnost
kontrole impulsa). Model krivičnih šifri (Američkog
pravnog instituta) sadrži obe komponente,
pri čemu je svaka od njih dovoljna za oslobađanje
od odgovornosti za kriminalno ponašanje.
U celini, sudovi i zakonodavna tela, kao i psihijatrijske
asocijacije prihvatili su “saznajnu komponentu”,
ali imaju velike zamerke na oslobađanje
osoba koje se izjašnjavaju da su “nesposobne da se
odupru kriminalnim impulsima”. Među njima, engleski
pravnik Lord Parker tvrdio je da nema dokaza
koji može da odredi razliku između “nije odoleo
svom impulsu” i “nije mogao da odoli svom impulsu”
(Reznek,1997). Odbrana pozivanjem na “snagu
volje” često zahteva od porote da razlikuje “izraz
namere” u zdravorazumskom smislu od kauzalnog
jezika psihijatrije i psihologije u opisivanju i objašnjavanju
određenog dela. Konflikti između determinističke
i nedeterminističke paradigme snage volje
prisutni su u mnogim sferama društva od kada su
psihološka terminologija i modeli objašnjenja donošenja
odluke ušli u svakodnevni govor (Woolfolk,
1998).
Kako način procenjivanja ličnosti samo “slobodnim
stilom” nosi velike rizike, odnosno, kako ličnost
predstavlja mešavinu kategorijalnih i dimenzionalnih
osobina i oblika sudova o njima, iz razloga
valjanosti same procene ponudili smo dimenzionalni
model (koji se naslanja na važeću DSM IV klasifikaciju)
u cilju dobijanja što integrativnijeg i tačnijeg
“portreta”. Dakle, dijagnostička procena vrste poremećaja
je kategorijalna, dok se psihološka procena
ličnosti neke osobe obavlja na dimenzionalan način,
pomoću psiholoških instrumenata.
Извор:
2009, 375, 1-Издавач:
- Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation
Институција/група
rFASPERTY - BOOK AU - Janković, Nada AU - Jovanović, Aleksandar PY - 2009 UR - http://rfasper.fasper.bg.ac.rs/handle/123456789/4012 AB - Knjiga je namenjena svima koji žele da shvate i prouče patopsihologiju u doživljavanju i ponašanju čoveka. Nastala je kao rezultat dugogodišnjeg bavljenja oblastima koje su zanimljive stručnjacima različitih profila, od psihologa i psihijatara do pedagoga, pravnika i kriminologa. Sam pojam ludila varira od jedne do druge istorijske epohe. Psihijatri ne raspolažu iole sigurnim metodama pomoću kojih bi mogli da razdvoje normalno i patološko. Psihološki testovi su, stoga, stvoreni kao metod zamene za slobodu procenu psiholoških osobina. Oni su, međutim, otvorili i novi problem vezan za povezivanje podataka i parcijalnih rezultata sa instrumenata, te njihovo sažimanje u jedinstven profil ličnosti. Kako je u savremenoj psihologiji normalnosti i abnormalnosti malo čvrstih odgovora, namera je autora da daju bar naznake mogućih odgovora na najvažnija pitanja. Naime, tumačenje uzročno-posledičnih odnosa ličnosti i ponašanja zagonetka je na čijem rešavanju psihologija neprekidno radi. Različite psihološke teorije nude različita objašnjenja, ali nijedno nije opšteprihvaćeno. Jedan od razloga povezivanja psihologije i psihijatrije je činjenica da psihijatrija nije stvorila sopstvene teorije o uzročno-posledičnim odnosima ličnosti i ponašanja, a kada su psihijatri i davali teorije ličnosti, one su bile psihološke. Tako psihijatrija, više nego i jedna druga grana medicine, poremećaje i bolesti povezuje sa psihološkim kontekstom, odnosno ličnošću. Psihijatrijski pacijent je uvek kombinacija sindroma i ličnosti, kao konteksta, a pitanje etiologije uvek vodi do ličnosti i ponašanja pacijenata. “Ispada da je ličnost praktično promovisana u parakauzalni faktor psihopatoloških poremećaja”(J. Berger). Ako usvojimo tvrdnju da se psihološki profil može uporediti sa fotografijom u ličnoj karti i da može služiti kao “zvanično priznati dokument za identifikaciju osobe”, redovi koji slede imaju za cilj da olakšaju pravljenje psiholoških profila putem procene ličnosti. Odnosno, imaju za cilj da se dobijeni profili učine što saglasnijim sa konsenzualnom stvarnošću, a što je moguće više nesaglasnim sa iskrivljenom stvarnošću i produktima artefakata u samom postupku procene. Tek tako će imati punu vrednost u tumačenju normalnosti, abnormalnosti i njihovih forenzičkih implikacija. Kada se radi o abnormalnosti, ona se razmatra unutar brojnih okvira: psihijatrijskih, sociokulturalnih, evolutivnih. Ovi različiti pogledi se često razilaze u artikulaciji poremećaja, opremajući društvo pojmovima koji su dvosmisleni i kontroverzni. Na primer, nije lako postići konsenzus oko toga šta je obuhvaćeno kategorijom “duševna bolest” zbog neizbežne nejasnoće ovog koncepta. Naime, vodeći biomedicinski, psihološki i sociološki pogledi ovom pojmu pripisuju često različita i neuklopiva svojstva. Konceptualna dvosmislenost potiče još iz dugogodišnjih filozofskih dilema koje iznova podstiču stara pitanja: duša i telo, sloboda i odgovornost, istina i procena. Kada se analizira filozofska podloga, zaključuje se da pojam duševne bolesti ne može biti u potpunosti naturalizovan. Jednako je deskriptivan i normativan, jer ne poseduje dovoljne uslove, niti neophodne osobine za prevagu jednog nad drugim. Nadalje, izjašnjavanje da li su duševne bolesti “različite od ludila” čest je zadatak sudova. Sudovi primenjuju razne definicije “zvaničnog ludila”, koje uključuju saznajnu komponentu (nerazumevanje prirode dela) i komponentu snage volje (nesposobnost kontrole impulsa). Model krivičnih šifri (Američkog pravnog instituta) sadrži obe komponente, pri čemu je svaka od njih dovoljna za oslobađanje od odgovornosti za kriminalno ponašanje. U celini, sudovi i zakonodavna tela, kao i psihijatrijske asocijacije prihvatili su “saznajnu komponentu”, ali imaju velike zamerke na oslobađanje osoba koje se izjašnjavaju da su “nesposobne da se odupru kriminalnim impulsima”. Među njima, engleski pravnik Lord Parker tvrdio je da nema dokaza koji može da odredi razliku između “nije odoleo svom impulsu” i “nije mogao da odoli svom impulsu” (Reznek,1997). Odbrana pozivanjem na “snagu volje” često zahteva od porote da razlikuje “izraz namere” u zdravorazumskom smislu od kauzalnog jezika psihijatrije i psihologije u opisivanju i objašnjavanju određenog dela. Konflikti između determinističke i nedeterminističke paradigme snage volje prisutni su u mnogim sferama društva od kada su psihološka terminologija i modeli objašnjenja donošenja odluke ušli u svakodnevni govor (Woolfolk, 1998). Kako način procenjivanja ličnosti samo “slobodnim stilom” nosi velike rizike, odnosno, kako ličnost predstavlja mešavinu kategorijalnih i dimenzionalnih osobina i oblika sudova o njima, iz razloga valjanosti same procene ponudili smo dimenzionalni model (koji se naslanja na važeću DSM IV klasifikaciju) u cilju dobijanja što integrativnijeg i tačnijeg “portreta”. Dakle, dijagnostička procena vrste poremećaja je kategorijalna, dok se psihološka procena ličnosti neke osobe obavlja na dimenzionalan način, pomoću psiholoških instrumenata. PB - Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation T1 - Ličnost- od normalnosti ka abnormalnosti SP - 1 VL - 375 UR - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4012 ER -
@book{ author = "Janković, Nada and Jovanović, Aleksandar", year = "2009", abstract = "Knjiga je namenjena svima koji žele da shvate i prouče patopsihologiju u doživljavanju i ponašanju čoveka. Nastala je kao rezultat dugogodišnjeg bavljenja oblastima koje su zanimljive stručnjacima različitih profila, od psihologa i psihijatara do pedagoga, pravnika i kriminologa. Sam pojam ludila varira od jedne do druge istorijske epohe. Psihijatri ne raspolažu iole sigurnim metodama pomoću kojih bi mogli da razdvoje normalno i patološko. Psihološki testovi su, stoga, stvoreni kao metod zamene za slobodu procenu psiholoških osobina. Oni su, međutim, otvorili i novi problem vezan za povezivanje podataka i parcijalnih rezultata sa instrumenata, te njihovo sažimanje u jedinstven profil ličnosti. Kako je u savremenoj psihologiji normalnosti i abnormalnosti malo čvrstih odgovora, namera je autora da daju bar naznake mogućih odgovora na najvažnija pitanja. Naime, tumačenje uzročno-posledičnih odnosa ličnosti i ponašanja zagonetka je na čijem rešavanju psihologija neprekidno radi. Različite psihološke teorije nude različita objašnjenja, ali nijedno nije opšteprihvaćeno. Jedan od razloga povezivanja psihologije i psihijatrije je činjenica da psihijatrija nije stvorila sopstvene teorije o uzročno-posledičnim odnosima ličnosti i ponašanja, a kada su psihijatri i davali teorije ličnosti, one su bile psihološke. Tako psihijatrija, više nego i jedna druga grana medicine, poremećaje i bolesti povezuje sa psihološkim kontekstom, odnosno ličnošću. Psihijatrijski pacijent je uvek kombinacija sindroma i ličnosti, kao konteksta, a pitanje etiologije uvek vodi do ličnosti i ponašanja pacijenata. “Ispada da je ličnost praktično promovisana u parakauzalni faktor psihopatoloških poremećaja”(J. Berger). Ako usvojimo tvrdnju da se psihološki profil može uporediti sa fotografijom u ličnoj karti i da može služiti kao “zvanično priznati dokument za identifikaciju osobe”, redovi koji slede imaju za cilj da olakšaju pravljenje psiholoških profila putem procene ličnosti. Odnosno, imaju za cilj da se dobijeni profili učine što saglasnijim sa konsenzualnom stvarnošću, a što je moguće više nesaglasnim sa iskrivljenom stvarnošću i produktima artefakata u samom postupku procene. Tek tako će imati punu vrednost u tumačenju normalnosti, abnormalnosti i njihovih forenzičkih implikacija. Kada se radi o abnormalnosti, ona se razmatra unutar brojnih okvira: psihijatrijskih, sociokulturalnih, evolutivnih. Ovi različiti pogledi se često razilaze u artikulaciji poremećaja, opremajući društvo pojmovima koji su dvosmisleni i kontroverzni. Na primer, nije lako postići konsenzus oko toga šta je obuhvaćeno kategorijom “duševna bolest” zbog neizbežne nejasnoće ovog koncepta. Naime, vodeći biomedicinski, psihološki i sociološki pogledi ovom pojmu pripisuju često različita i neuklopiva svojstva. Konceptualna dvosmislenost potiče još iz dugogodišnjih filozofskih dilema koje iznova podstiču stara pitanja: duša i telo, sloboda i odgovornost, istina i procena. Kada se analizira filozofska podloga, zaključuje se da pojam duševne bolesti ne može biti u potpunosti naturalizovan. Jednako je deskriptivan i normativan, jer ne poseduje dovoljne uslove, niti neophodne osobine za prevagu jednog nad drugim. Nadalje, izjašnjavanje da li su duševne bolesti “različite od ludila” čest je zadatak sudova. Sudovi primenjuju razne definicije “zvaničnog ludila”, koje uključuju saznajnu komponentu (nerazumevanje prirode dela) i komponentu snage volje (nesposobnost kontrole impulsa). Model krivičnih šifri (Američkog pravnog instituta) sadrži obe komponente, pri čemu je svaka od njih dovoljna za oslobađanje od odgovornosti za kriminalno ponašanje. U celini, sudovi i zakonodavna tela, kao i psihijatrijske asocijacije prihvatili su “saznajnu komponentu”, ali imaju velike zamerke na oslobađanje osoba koje se izjašnjavaju da su “nesposobne da se odupru kriminalnim impulsima”. Među njima, engleski pravnik Lord Parker tvrdio je da nema dokaza koji može da odredi razliku između “nije odoleo svom impulsu” i “nije mogao da odoli svom impulsu” (Reznek,1997). Odbrana pozivanjem na “snagu volje” često zahteva od porote da razlikuje “izraz namere” u zdravorazumskom smislu od kauzalnog jezika psihijatrije i psihologije u opisivanju i objašnjavanju određenog dela. Konflikti između determinističke i nedeterminističke paradigme snage volje prisutni su u mnogim sferama društva od kada su psihološka terminologija i modeli objašnjenja donošenja odluke ušli u svakodnevni govor (Woolfolk, 1998). Kako način procenjivanja ličnosti samo “slobodnim stilom” nosi velike rizike, odnosno, kako ličnost predstavlja mešavinu kategorijalnih i dimenzionalnih osobina i oblika sudova o njima, iz razloga valjanosti same procene ponudili smo dimenzionalni model (koji se naslanja na važeću DSM IV klasifikaciju) u cilju dobijanja što integrativnijeg i tačnijeg “portreta”. Dakle, dijagnostička procena vrste poremećaja je kategorijalna, dok se psihološka procena ličnosti neke osobe obavlja na dimenzionalan način, pomoću psiholoških instrumenata.", publisher = "Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation", title = "Ličnost- od normalnosti ka abnormalnosti", pages = "1", volume = "375", url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4012" }
Janković, N.,& Jovanović, A.. (2009). Ličnost- od normalnosti ka abnormalnosti. Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju/ University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation., 375, 1. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4012
Janković N, Jovanović A. Ličnost- od normalnosti ka abnormalnosti. 2009;375:1. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4012 .
Janković, Nada, Jovanović, Aleksandar, "Ličnost- od normalnosti ka abnormalnosti", 375 (2009):1, https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_rfasper_4012 .