dc.description.abstract | Psihologija inteligencije predstavlja jedno od najtemeljnije istraživanih
područja psihologije. Počeci istraživanja u ovoj oblasti poklapaju se sa
samim počecima psihologije kao nauke. Duže od jednog stoleća psiholozi
pokušavaju da daju valjane odgovore na pitanja o prirodi, strukturi i dinamici
razvoja inteligencije, o tome kada počinje inteligencija, kako teče
proces njenog preobražaja tokom života, koje su to granice razvoja, kakva
je dinamika (brzina i tempo) intelektualnog napredovanja, i konačno, od
čega zavisi razvoj intelektualnih postignuća.
Rezultati, na žalost, nisu ohrabrujući. Danas još uvek ne postoji jedinstveno,
dovoljno obuhvatno i opšteprihvaćeno određenje inteligencije.
Skeptici bi se našalili da koliko psihologa, toliko definicija inteligencije. I to
nije sasvim netačno. Evo, primera. Daleke 1921. godine, jedan od vodećih
američkih časopisa (Journal of Educational Psychology) pozvao je 14 uglednih
psihologa, uz molbu da dostave svoje definicije inteligencije. Pokazalo
se da postoji 14 različitih priloga u kojima autori otkrivaju da ne postoji čak
ni zajednički polazni princip: prvi su o inteligenciji govorili kao о svojstvu
neuralne organizacije mozga, drugi su inteligenciji pristupili kao bihejvioralnom
fenomenu, treći su definisali inteligenciju kao set znanja i veština
koje poseduje čovek. „Eksperiment” je ponovljen šezdesetak godina kasnije.
Godine 1986. ponovo je pozvano, ovoga puta 25 najeminentnijih svetskih
eksperata, da odgovore na zajedničko pitanje o tome šta inteligencija
jeste. Odgovori su bili sve, samo ne jedinstveni. Psiholozi su odgovorili da
je to opšta sposobnost adaptacije na nove i nepoznate situacije; sposobnost
apstraktnog mišljenja; sposobnost sticanja znanja; opšta sposobnost samostalnog,
originalnog i produktivnog mišljenja; razumevanje relevantnih
odnosa; sposobnost rasuđivanja, sposobnost razumevanja i rezonovanja; | sr |