dc.description.abstract | Obrazovanje (lat.. educatus, educate, educere - izneti;
ducere - voditi; edukacija) kao didaktički termin uveden
je u 19. veku. Kako navodi Vilotijević (1999) u Nemačkoj ide-
alističkoj filozofiji označavao je harmonično, pre svega
estetsko, moralno i humanističko vaspitanje pojedinaca.
Vremenom, sadržaj obrazovanja se menjao i sve više vezivao
za konkretne aktivnost usmerene na što kvalitetniju
pripremu pojedinaca za život. Danas, obrazovanje kao sa-
stavni deo opšteg vaspitno-obrazovnog procesa, predstavlja
sistem pedagoških uticaja usmerenih na čitavu ličnost u
cilju razvijanja intelektualnih, fizičkih, emocionalnih,
voljnih, estetskih, radnih i društvenih potencijala kroz
proces sticanja znanja i usvajanja veština i navika, a sve u
skladu sa potrebama pojedinaca, ali i zahtvima društvene
zajednice kojoj pripada. Zbog značaja obrazovanja, svaka dr-
žava, bez obzira kom vremenu je pripadala i kojoj društveno-
ekonomskoj formaciji, nastojala je da uspostavi kontrolu
definišući vaspitno-obrazovne ciljeve i vaspitno-obra-
zovne zadatke. Na taj način su preko najsnažnijeg instru-
menta društvene percepcije i oblika socijalizacije, po-
jedinci prihvatali vrednosti i norme aktuelnog sistema.
Posmatrano kroz vreme, odnos socijalnog okruženja
prema gluvoj i nagluvoj deci bio je u skladu sa aktuelnim
društvenim i političkim shvatanjima, nivoom razvoja na-
uke i potrebama društva. Otuda sporadično i različito
nastajanje specijalnog obrazovanja u raznim zemljama pa i u
našoj. I dok se obrazovanju tipične populacije poklanjala
znatna pažnja, dotle se gluvim i nagluvim učenicima pokla-
njala sporadična pažnja, još pre legalizacije obrazovanja u
posebnim institucijama. Tako najpre sporadično, a zatim
sve organizovanije, počinje da se javlja generalno obrazovanje
dece ometene u razvoju, pa samim tim i obrazovanje gluvih i
nagluvih. (Ivanović, 1987). | |